Rukomet konačno i kod Kreše
http://sportnet.hr/Vijest.aspx?ID=370859
Nakon kvalifikacija za Olimpijske igre u šestom misecu prošle godine Krešina je dvorana okusila slatki kolač Svjetskog rukometnog prvenstva
na svojoj koži. Nakon prvog dana, ja sam još uvik prepuna svakakvih dojmova, toliko da ne znam odakle bi počela...
U dvorani smo bili uru ipo prije početka prve utakmice, a već tad je bilo teško naći slobodnu sidalicu i komad stola za
parkirati laptop, torbetinu i jaketu. Pa smo se smistili na jedino slobodno misto di se ne moramo gurati s nikim, gle čuda, pored Srba. Simpatični su dečki bili, pa ih, ukoliko čitaju blog, ovim putem pozdravljam.
Dvorana je izgledala impresivno. Malo promijenjeno u odnosu na košarku, ali dobro. Osobno mi je bilo žao što su klupe s igračima bile premištene ispod vip gostiju, a ne više kod nas novinara, no na to nisam mogla previše utjecati. Možda i bolje da je bilo tako, s obzirom da ima par dobroizgledajućih rukometaša koji bi me sigurno dekoncentrirali u radu. Još da mi pogled na onaj udaljeniji gol nisu zaklanjale kamere... di bi mi bija kraj!!
Čitajući blogove od rukometne urednice, mlade dame
Strahije vidila sam kakav su na nju dojam ostavili makedonski navijači, no kao osobu koja obožava Fince, sve finsko, sve ledeno, snijegasto, skokove, hokej, svjetlo-plavo i tome slično, nikako mi ta njena mala opsesija nije bila jasna.
No, sat prije početka, dok sam izbečenim očima gledala u njih svatila sam u čemu je fora! Crveno-žuta boja nije ispunila jedan dio dvorane, istok, jug ili sjever, oni su bili posvuda! I toliko su glasno, fanatično i fer navijali za svoju malu i ponosnu zemlju i njihove rukometaše da ih je bila milina gledati i slušati! Malo je reći da sam se osjećala ka na finalu državnog prvenstva di Zadar pred 10 000 domaćih navijača tuče Cibonu sa 15 razlike, a svi u glas pivaju "A sve to more, more moje zna..." Ludilo, ljudi, ludilo!! Sutra sigurno nastavljam Ivaninu tradiciju i dolazim u crvenoj majici!