Mojot zivot e kako vecna trka so vremeto, kako voz koj patuva do niedna stanica, kako reka sto bega od svoeto korito....Ponekogas mislam deka sum samo eden edinstven cvet vo parkot po koj site posegnuvaat da go skinat, kako detelina pod grubata vojnicka cizma ..kako ptica nadenuvajci se na ostriot trn ja pee svojata posledna i najubava pesna...Mozebi sum samo cvet frlen vo bistrata planinska reka, tolku grd sto samo go gledaat ,a nikoj ne saka da go pomirisa....Ponekogas mislam deka cel zivot me prati tagata, kako veterot sto go nosi pustinskiot pesok.., kako kaktus vo nedoglednata pustina..Posakuvam nikogas vo zivotot da ne doziveev ljubov, taka nemase ni da ja zapoznam ovaa ogromna bolka....Ovaa bolka nekogas uspeav dlaboko da ja potisnam vo sebe kako sto temninata ja potiska svetlinata, no samo edna moja pogresna postapka uspea povtorno na povrsina da mi ja donese bolkata ......Se prasuvam zosto lujgeto ne me razbiraat dovolno, zosto posakuvam da sum posledniot patnik na peronot ...a potoa se da iscezni....Moite sonista se samo moi iluzii, moite zelbi se nepoznati za tebe , moite kopnezi mu pripajgaat na vremeto, na svetlinata sto patuva niz prostorot....