Del Piero: 20.05.2012 zadnji put nastupam za Juventus Hoću li 20. svibnja posljednji put nastupiti za Juve? Kako stvari danas stoje, da. - rekao je Del Piero
LIVE - DEL PIERO: "Hoću li 20. svibnja posljednji put nastupiti za Juve? Kako stvari danas stoje, da. Mogu vrlo dobro igrati još par godina. Scudetto? Naježim se od pomisli na njega. U Novari smo učinili još jedan lijepi korak fatto".
U svom dugom nastupu u "Che tempo che fa", emisiji koju vodi Fabio Fazio na Rai Tre, Alessandro Del Piero je govorio o trenutnoj situaciji bianconera, o svojoj budućnosti i o svojoj novoj knjizi, "Igrajmo još" (Giochiamo ancora).
Evo njegovih riječi, koje u potpunosti donosi TuttoJuve.com.
Tri je utakmica ostalo do kraja, kakav je osjećaj opet pomisliti na scudetto?
"Na tren se naježite. Danas smo učinili još jedan lijepi i važan korak“.
Danas 4-0...
"Da, bili smo jako dobri, vrlo cinici e determinati. Ne smijemo izgubiti ovaj ključni trenutak, jer zamke uvijek vrebaju iza ugla".
Izgleda da se ponovo plete raspletena nit kada si, kao svjetski prvak i s Juventusom u 2. ligi, igrao u manjim sredinama, tada je trebalo pokazati jaki karakter...
"Moram reći da se tijekom minulih godina štošta dogodilo. Serie B je zasiguno bila jedinstvena u svakom smislu, želim to naglasiti jer je stvarno bilo tako. Ali se isto tako radilo o ponosnom, fantastičnom i formativnom iskustvu".
Kako izgleda nogomet s te strane?
"Gle, sjećam se ulaska na teren u Riminiju – tamo smo igrali prvu utakmicu – osjećali su se pomiješani mirisi kokica, najvjerojatnije piadina, kobasica, pun stadion, bilo je vrlo lijepo. Mislim, s današnje perspektive mogu reći da je bilo lijepo, tada nije baš tako lijepo izgledalo. Onda se nadovezalo još dosta godina i događaja...Nadamo se da ćemo ove sezone izvesti nešto nevjerojatno".
13. svibnja će se odigrati zadnje ligaško kolo i onda će doći još jedan datum, 20. svibnja, kada ćeš se suprostaviti Napoliju u velikom finalu talijanskog kupa. Izvjesno pitanje je hoće li to biti tvoja posljednja utakmica u dresu Juventusa...
"Kako stvari danas stoje, da, jer mi ugovor istječe u lipnju, ali opet, ne razmišljam o tome. Sve su moje misli usredotočene na ove tri utakmice i na finale. Što se više koncentriram na sadašnjost, bolja će biti i budućnost".
Oprosti što inzistiram...
"Ne znam hoću li ti oprostiti...".
Ja mislim da je potrebno dokučiti misli onih koji nas gledaju. Odluka se čini nerazumljivom. Ti si ikona Juventusa. To mi je reklo toliko juventina ovih dana...Jeste li ti i predsjednik opet razgovarali? Ima li kakvih novosti?
"Već bih te mogao prekinuti, jer je privrženost koju mi navijači svakodnevno pokazuju nevjerojatna, i to ne samo na stadionu. Ja im se na tome zahvaljujem i to ne činim retorički jer su izljevi privrženosti i zahvale nešto što je uvijek potrebno naglašavati. I drago mi je da to činim. A to što se mora dogoditi, dogodit će se, u smislu da danas živimo osjetljivi trenutak, toliko lijep da ga se ne treba brkati s nekim drugim stvarima, a ja sam prvi koji se želi usredotočiti na moje i naše učinke na terenu. Što se ostalog tiče, vidjet ćemo, vidjet ćemo se, napravit ćemo nešto, ne znam...".
Mislim da bi razum trebao prevagnuti, bilo bi lijepo doznati razloga svega i nadam se da će se sve saznati idućih dana...
"Svakako".
Što znači biti ikona momčadi?
"Mnogo, to znači biti odgovoran, nositelj određenih poruka i sve to uključuje puno stvari, od ponosa, poštivanja, odgoja, borbenosti, svih onih karakteristika što netko pokazuje na terenu i izvan njega. Na kraju krajeva, moraš biti 360° usmjeren u jednom pravcu".
Uvijek si govorio da ćeš igrati dok to budeš želio. No, jesi li sebi postavio neku granicu ili ploviš naslijepo?
"Ne, do danas si nisam postavio granicu. Ali ne znato što mislim igrati do 60. godine, jako dobro znam da mi se karijera bliži kraju, ali ovaj je trenutak onaj u kojem...".
Ne čini se baš...
"To znači sve i ništa (smijeh, ndr)...".
Kažem ti to sa zavišću, vidio sam te u Vanity Fairu...s otvorenom košuljom, trbušne mišiće addominali...radi se dakako o photoshopu?
"100% photoshop (Alex se smije i kreće aplauz iz publike, ndr). Takav je bio poslovni dogovor...".
Znači nema graničnog datuma...
"Znam da još godinu-dvije mogu dati puno toga, nakon toga dolazi trenutak u kojem na stvari treba gledati godinu za godinom, ovisno o događajima".
U knjizi se vidi da je tvoja želja za igranjem ista kao i onda kad si bio dječak...
"Proći sve ponovno i napisati ovu knjigu, s Maurizijom Crosettijem, bilo je poput povratka u djetinjstvo, jer u mnogim primjerima i svakodnevnim događajima koje navodim vidim sebe u liku djeteta. Kad već spominjemo igru, to što je učinilo razliku jest upravo bliskost s iskustvima iz djetinjstva. Priznajem da se, nakon ove knjige, još više divim piscima jer nije lako pisati i to raditi na određeni način. Nadam se da sam uspio poručiti ono što si ti rekao, što je igra, što su motivacije zbog kojih sam donosio neke odluke, davao izjave ili se pak povukao u šutnju. Mislim da je to moguće pronaći u knjizi".
Gdje je prostor za igru za nogometaša poput tebe? Ima li trenutaka, i u važnijim utakmicama, u kojima se sjetiš da si zapravo dio igre? Ili je to nešto što se ne smije raditi?
"To je prilično teško, i postaje sve teže jer se oko važne utakmice, oko utakmice općenito uvijek zbiva pregršt događaja. Ali najvažnija stvar za mene jest ta da se osjetiš djetetom, odnosno, što se više izoliraš ili osjetiš samim među tvojim suigračima ili s njima, događa se da sve ono oko utakmice nestane. Stoga igraš li pred 80000 ljudi postaje nebitnim, jer si toliko uronjen u to što radiš, u svoju strast – a nogomet je za mene to – da sve ostalo nestane i vrati se tek nakon postignutog ili primljenog gola, nakon obrane, samo u nekim trenucima utakmice".
Vijesti ovih dana govore o tome kako frakcije navijača nekih ekipa diktiraju pravila za vlastitu momčad i klub. Događa li se po tvom mišljenju nešto novo? Kako je moguće da klubovi ne interveniraju prije nego li postane prekasno?
"Nema tu ničeg novog, takve stvari su se nažalost i prije događale".
U novim oblicima...
"Da, čini se poput razvoja onog što su nekada bili sukobi između navijačkih skupina. Mislim da se nešto popravilo, ali kako bi se ova igra mogla cijeniti ne samo u Italiji, već i u obiteljima, u inozemstvu, moramo još na tome poraditi, u svim segmentima: klubovi, nogometaši, država, organi reda, stadioni i navijači, jer se često gubi smisao navijanja, kad je pravi smisao svega toga podržavanje vlastite ekipe; prečesto se nažalost i mi sami nađemo u situaciji da navijamo protiv nekoga, iz čista mira, jer je nešto rekao ili je član ljutog rivala ili pak nešto treće. No to je dio igre u Italiji, jer ovdje je prisutna takva strast koja te nosi kad pobjeđuješ, manje kad gubiš i podiže tenzije, nervozu, pa je sasvim izvjesno kako se ovakve stvari mogu dogoditi".
Da sam ja nogometaš, ne bih volio imati onakve navijače...
"Nesumnjivo, u tom smislu današnja nogometna referenca nije talijanski, već britanski nogomet“.
Ova knjiga se bavi brojem koji je Alessandru Del Pieru jako prirastao srcu, radi se o broju 10. Ima 10 osnovnih koncepta: talent, strast, prijateljstvo, izdržljivost, poštenje, ljepota, timski duh, požrtvovnost, stil i izazov, to su poglavlja u kojima se odvija ova priča. Između ovih deset, bi li izdvojio neke koje su važniji od drugih?
"Ne...".
Onda nam reci nešto o jednom...
"Poglavlje koje se pomalo razlikuje od ostalih jest posljednje...".
Izazov...
"Da, jer se u njemu najviše nalaze sva ostala poglavlja. Mislim da su poglavlja međusobno dosta povezana, nijanse između jednog i drugog su uistinu male, ali je izazov upravo taj u kojem sva ostala poglavlja mogu pronaći svoje ishodište ".
Napisao si: "Može se činiti apsurdnim, ali timski duh ima jake spone s egoizmom". Zašto se u ovom slučaju ne radi o inače izvjesnoj kontradikciji?
"Iz razloga što više volim sebe, više mogu doprinijeti momčadi, to znači da egoizam mora biti uključen u momčadsku sferu, u pravila momčadi. Ali pružati vlastiti maksimum, željeti biti najbolji, broj jedan, to je nešto sasvim sebično, no uključiš li tu sebičnost ispravno u ekipu, takvo nešto te povuče na neslućeni način".
Svi navijači jako dobro znaju što znači „slobodni udarac alla Del Piero“, udarac polukružne putanje koji prelazi živi zid i završava svoj put u rašljama. No čitajući ovu knjigu otkriva se njegov postanak. Želiš li ti to objasniti?
"Vrlo jednostavno, živjeli smo u velikoj sobi, koja mi se onda činila ogromnom, ali se radilo o sasvim normalnoj nastambi, u kojoj je živi zid bio kauč, gol su bila vrata od sobe, a ja bih iskorištavao položaj s tepiha iza kauča, onih običnih tepiha punih kvadrata, rombova, raznih figura, i kako bih pogađao vrata, tako bih premještao mjesto udarca na sve težu poziciju. Sve to dok se moj otac odmarao, poslije večere, jedino je tad imao priliku za odmor".
Znači, on je ležao na kauču...
"Ležao je na kauču, uz visoki koeficijent rizičnosti. Kompromis je na kraju pronađen u spužvastoj loptici; ona teniska bi stvorila...eto, od toga je sve počelo".
Bi li pogodio prekidač za svjetlo?
"Ne, njega kasnije. Takav je bio razvoj. No to se događalo u garaži. Prisilio sam oca da izvuče auto, tamo sam mogao i vikati, na taj način je on mogao uživati na kauču".
Koliko si godina imao kad se sve to događalo?
"Imao sam pet, šest, sedam godina, sve do trinaeste, kad sam otišao u Padovu".
U ovoj se knjizi otkriva kako veličina garaže prisiljavaju na pomisao koliko je prikladno ili neprikladno imati auto, pogotovo neku vrstu auta...
"Da, manevar koji je bio vrlo lagan s Fiatom 127, postajao bi složen s...".
Kupio si sebi auto..
"Kupio sam si auto i pol...".
I kažeš da ti je bilo neugodno...
"Jako neugodno, dakako, jer sam živio svoj život, gradio nešto svoje, uz pomoć i podršku roditelja, ali na tako udaljenim mjestim poput Torina i Padove i Torina i San Vendemiana da su putovanja bila preduga. Kao što to obično biva s poslom, obaveze se gomilaju, a tako i navike, tvoje potrebe. Nešto sam počeo zarađivati, zaradio sam si i za auto i kad sam došao doma...prvo što mi je majka rekla je bilo: 'Pokrij se jer je zima'; a la druga: 'Koliko košta ovaj auto'. To je tako...".
Treća je "Pomalo", i onda kad moraš putovati avionom...
"Istina (smijeh, ndr). Ja joj ništa nisam bio rekao i htio sam je iznenaditi, gotovo ponosno. No po dolasku sam bio suočen s takvim pitanjem i bilo mi je neugodno kad sam pomislio na sve njihove žrtve. Imao sam i mogućnost da im i financijski nekako to i vratim, bio bih ponosan na to, iako me oni nikada nisu „žicali“ ni centa".
Zašto nakon postignutog gola plaziš jezik?
"Ne znam zapravo".
Jesi li to radio kao dijete?
„Kao dijete sam sigurno to radio".
Ali kad bi postigao gol?
"Ne, radi se o utakmici prije nekoliko godina, bila je najočitija tijekom Juve-Inter, kad sam postigao gol u posljednjim minutama, osvojivši ono što se iskristaliziralo u idućih nekoliko tjedana, tj. scudetto. U tom je derbiju jezik konačno doživio krštenje. Ali da me pitaš razlog, nemam pojma. Ma se tu mi chiedi perchè, non lo so. Pogledao sam mali milijun videokazeta s Michaelom Jordanom i, premda sam to gledao 20 godina, nikad mi nije padalo na pamet da to izvodim i prije".
Hoćeš li nam ispričati onda kad si se preobukao u Uomo Tigre (popularni crtić u Italiji, ali i wrestling lik op. prev.) i otišao takav na venecijanski karneval kako bi izbjegao nus-pojave vezane uz tvoj status celebritya?
"(smijeh publike, ndr). Vi se smijete, ali...ja sam tu masku dobio od jedne osobe koja je bila moj uzor...kad sam bio mali gledao sam japanski wrestling i jedan od tih likova se zvao Tiger Mask...".
Sad ima artrozu...
"Moguće, postarao se, sa svim onim skokovima, saltima, radio je čudesna salta. Ono što je mene najviše diralo. Tijekom jednog odlaska u Japan, kad su doznali za ovu moju strast, organizirali smo razmjenu majici, i on mi je poklonio tu svoju masku. A maska je prekrasna, ručne izrade, savršena, i otkriva samo usta (pokazuje usta, ndr.)“.
San svakoga...
"Upravo to".
Ne, nije istina, to sam rekao samo da nešto kažem. Ja ju ne bih htio...
"Jer nikad nisi gledao wrestling. Nisi ga gledao pažljivo. Ili ti se sviđao Antonio Inoki O ti piaceva Antonio Inoki, onaj bez maske...i tako...ja i moja supruga volimo Veneciju i iskorištavamo vrijeme karnevala da odemo tamo, samo što s običnim kupovnim maskama bi me prepoznali. Tako mi je palo na pamet „stavit ću ovu masku, pa će me pustit na miru, pokriva mi sve osim usta, nitko me neće prepoznat“. Kupim i plašt na piazza San Marco, savršeno, ispod skroz crn, zlatno-crni plašt i maska. Jedna od najljepših maski po meni..."
Da, da, nemoj se vrijeđati sada...
"A ti mi govoriš da, da...".
Eh znam, ali neugodno je to, vidjeti Kapetana odjevenog u Tiger Maska...
"Karneval je karneval, nisam tako odjeven došao ovdje. I tako mi počnemo šetati po Veneciji...što se mene tiče, presretan sam zbog ljubavi koju dobivam, ali sam bio u neobičnoj situaciji i više bi mi pasao mir. Ali na kraju su me japanci zaskočili, jedan, dva, pa tri...Tiger Mask je institucija u Japanu...".
Kao i Del Piero....
"Na kraju sam cijeli dan proveo slikavši se s japancima kao Tiger Mask. (aplauzi, ndr). Bilo je drukčije, ali i vrhunski zabavno na kraju krajeva".
Ja ti želim sve najbolje i nadam se i mudrosti tvojih bližnjih, jer ikone su prava rijetkost i zato ih valja čuvati. I predstavio bih ti Tiger woman... (ulazi Luciana Litizzetto, komičarka, ndr).
(Litizzetto). Ali sa svom vodom što piješ, jeli moguće da ponekad ne staneš uz rub igrališta da se...
"Danas jesam, između prvog i drugog poluvremena".
(Litizzetto) Mislila sam da su ti stavili kateter. Zašto nisi poveo ptičicu?
"(Del Piero, smijeh)".