goli otok e spomenat ovde barem ijadapati , a zosto nekoj i ne poslusa i nekoi drugi kazuvanja za goli otok , kako na primer od osnovacot na taa institucija - jovo kapicic -http://
www.youtube.com/watch?v=T7rj9vRzblg ,
http://www.youtube.com/watch?v=aGJuETEdtNk
Neka Ti Je Vjecna Slava Druže Jovo Kapičić ! Hvala Ti Za Sve!
http://www.youtube.com/watch?v=1KSjSvELQng
--- надополнето: 27 декември 2013 во 18:49 ---
Rođen je 2. septembra 1919. godine u gradu Gaeti, u Italija, gde je tada bila velika baza izbegle crnogorske kraljevske vojske nakon Božićne pobune 1919. godine, protiv dinastije Karađorđević. Jovin otac Milo diplomirao je teologiju i bio je profesor bogoslovije, a 1918. crnogorski komita i član Crnogorske federalističke stranke. Pored Jova imao je još dvojicu sinova - Pavla i Vladu i kćerku Anku.
Jovo je odrastao na Cetinju gde je završio osnovnu školu i pet razreda gimnazije. U šestom razredu gimnazije bio je isključen iz škole zbog učešća u štrajku gimnazijalaca. Pošto je isključen bez prava na redovno školovanje u srednjim školama, morao je privatno da se priprema. Šesti, sedmi i osmi razred gimnazije i maturu položio je u kotorskoj gimnaziji.
Veoma mlad se uključio u omladinski revolucionarni pokret. Kao petnaestogodišak primljen je u članstvo SKOJ-a, 1934. godine, a dve godine kasnije i u članstvo Komunističke partije Jugoslavije. Posle maturiranja, upisuje se na Medicinski fakultet u Beogradu, gde je do 1941. godine završio četiri semestra. U vreme dvogodišnjeg studiranja bio je vrlo aktivan u redovima komunističke omladine i studentskog revolucionarnog pokreta. Na drugoj godini studija postao je sekretar partijske organizacije Medicinskog fakulteta, a nešto kasnije sekretar partijskog komiteta Beogradskog univerziteta. Učestvovao je u mnogim akcijama i demonstracijama koje je organizovala KPJ. Posebno je bio zapažen u demonstracijama 14. decembra 1940. godine i 27. marta 1941. godine. Zbog svog revolucionarnog rada nekoliko puta je hapšen i zatvaran.
prila 1941. godine, posle kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, po zadatku Partije, upućen je u Crnu Goru gde, jula 1941. godine, postaje član Okružnog komiteta KPJ za Cetinje. Kao član Okružnog komiteta, aktivno je radio na organizovanju prikupljanja oružja, formiranju gerilskih grupa, jačanju organizacije KPJ i opštim pripremama za ustanak.
Kao jedan od organizatora Trinaestojulskog ustanka u cetinjskom kraju, i član Okružnog komiteta KPJ, imao je vidnog uspeha u dizanju i razvoju ustanka, kao i u njegovom ponovnom oživljavanju krajem leta i u jesen 1941. godine. Kao član Okružnog komiteta, novembra 1941. godine, izabran je za političkog komesara Lovćenskog bataljona, koji je poslat u Sandžak. S ovom jedinicom učestvovao je u Pljevaljskoj bici, decembra 1941. godine.
Kada je, 21. decembra 1941. godine u Rudom, formirana Prva proleterska NOU brigada, u njen sastav je ušao i Lovćenski bataljon. Jovo je sve do oktobra 1942. ostao je u Prvoj proleterskoj, u kojoj se kao politički komesar više puta istakao: u Igmanskom maršu najpre je pomagao u nošenju oružja, a onda je na leđima nosio svoje iznemogle i promrzle drugove; a februara 1942, zajedno sa komandantom bataljona Perom Ćetkovićem, prešao je hladnu i brzu reku Neretvu. Naročito se istakao u borbama s četnicima na sektoru Mojkovca i Kolašina.
U borbi na Durmitoru, 3. juna 1942. godine, među prvima je upao među nekoliko stotina četnika, što je izazvalo paniku u njihovim redovima i bataljonu omogućilo da bez gubitaka izvrši zadatak. Za ovaj podvig pohvaljen je od Vrhovnog komandanta NOV i POJ Josipa Broza Tita. Bio je među bombašima u borbama za Konjic i Livno, a oktobra 1942. godine postavljen je za zamenika političkog komesara Druge dalmatinske udarne brigade. Godinu kasnije postao je politički komesar Treće udarne divizije, a krajem 1944. godine i komesar Dvanaestog vojvođanskog korpusa NOVJ.
Posle oslobođenja zemlje obavljao je visoke dužnosti u resoru ministarstva unutrašnjih i inostranih poslova. Kao general UDBE, iz Višegrada je koordinirao hvatanje Draže Mihailovića[1], a potom je bio upućen u Crnu Goru, gde je kao ministar unutrašnjih poslova, rešio pitanje oko 650 tadašnjih odmetnika. Bio je prvi ministar unutrašnjih poslova NR Crne Gore, pomoćnik ministra unutrašnjih poslova FNRJ, ambasador u Mađarskoj i Švedskoj. Nakon rezolucije Informbiroa, kao zamenik ministra unutrašnjih poslova Jugoslavije, Aleksandra Rankovića,
Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i više jugoslovenskih odlikovanja. Ordenom narodnog heroja odlikovan je 10. jula 1950. godine. Bio je delegat na Petom, Šestom, Sedmom i Osmom Kongresu SKJ. Bio je i član Saveta federacije i rezervni general-major JNA. Tokom 1950-ih je bio zadužen za bezbednost jugoslovenskog projekta nuklearne bombe, na kojem su radili Pavle Savić i Stevo Dedijer. Penzionisan je početkom šezdesetih godina.
U vreme raspada Jugoslavije, početkom devedesetih, Kapičić se protivio Miloševićevoj "nacifašističkoj" politici.
--- надополнето: 27 декември 2013 во 18:59 ---
U Srbiji je tokom 2009-2010 vođena velika državna potraga za grobom Fašiste Draže Mihailovića. Jovo Kapičić je tada izjavio: "I da znam, ne bih rekao gde je Draža!!