Ne e od wikipedija, taka sum ja naucila.
Ne mi smeta sto e na HRVATSKI (ne e na srpski, za zal ne pravis razlika megu dvata jazika, gledam, ali nema veze). Bas naprotiv, mi odgovara.
Eve ako veke Wikipedija ti e izvor na znaenje:
Psihopatija je sasvim uobičajena u ljudskom društvu. Postoji mnogo slučajeva psihopata koji normalno rade kao biznismeni, doktori, pa čak i – psihijatri. Oni izgledaju u svakom pogledu kao normalni ljudi. Nedostatak savesti ih čini veoma efikasnim „mašinama“. Oni mogu biti briljantni, mogu da pišu naučne radove, mogu da imitiraju riječi pune emocija (veoma su uspješni glumci), međutim, vremenom postaje sve jasnije i jasnije da te njihove riječi nisu u skladu s njihovim ponašanjem. Oni su tip čovjeka koji će u jednom momentu tvrditi kako je strahovito pogođen bolom usljed smrti nekog bliskog prijatelja ili člana porodice, a u sljedećem momentu će otići na neku žurku ili u disko klub - „da bi to zaboravio“.
ako su potpuno indiferentni što se prava drugih tiče, oni često kod drugih ljudi veoma spretno inspirišu osjećaj iskrenog povjerenja. Psihopata nikada ne smatra da s njegovom psihom nešto nije u redu, te tako ne osjeća ni potrebu da treba nešto da mijenja u vezi svog ponašanja. Osim što su egocentrični, oni su često i narcisoidni. Narcisoidnost je samo jedna od njihovih karakternih crta. Rijetko kad dolaze u sukob sa zakonom, dok istovremeno čine strahovite štete članovima svojih porodica, prijateljima i kolegama s posla. Psihopate se najčešće druže samo s onima od kojih mogu imati neke koristi. Za psihopatu je najvažnija jedino njegova „glad“, a sve ostalo je za njega ‘tamo negdje daleko’, osim ukoliko se to ne može apsorbovati s njegove strane u smislu neke vrste „hrane“. Za njega postoji samo jedno pitanje: „Da li se to može na neki način iskoristiti“ ili – „da li ja mogu nešto od toga dobiti“, a sve ostalo je od strane njegovih nagona rangirano kao manje vrijedno.
I homosekusalnosta bila smetana za bolest vo Amerika se do 1973 godina koga Amerikanskoto zdruzenie na psihijatri ja trgnale od listata na mentalni bolesti i toa isklucivo zaradi opstestveno-politickite pricini sto se slucuvale (i se uste se slucuvaat).
Studije o terapiji homoseksualnosti variraju u odnosu na uspješnost od 30 do 70 posto. Takvi rezultati su uobičajeni i za druge duševne bolesti kao što su depresija ili poremećaj ličnosti. Ni terapije koje liječe ovisnost ne postižu stopostotne rezultate, već se kreću u sličnim vrijednostima. Dakle, možemo zaključiti da terapija homoseksualnosti ima istu uspješnost kao i druge terapije.U svojoj knjizi dr. Satinover jasno pokazuje kako, homoseksualnost iako duboko usađena, niti je urođena, niti nepromjenljiva. Na žalost, mnogi ljudi koji se bore s homoseksualnim osjećajima, zavedeni su mišljenjem da nema izlaza.
Heteroseksualnosta ne bila nikogas smetana za bolest.
I eve ako bas vi se cita najdete si gi ovie knigi, pa citajte.
Suicidality and Sexual Orientation: Differences Between Men and Women in a General Population-Based Sample From The Netherlands. (2006) – Studija objavljena u Archives of Sexual Behavior; Walder-Haugrad, L., Vaden Gratch,L., Brian Magruder (1997). Victimization and Perpetration Rates of Violence in Gay and Lesbian Relationships: Gender Issues Explored. U:Violence and Victims. Vol. 12. str. 173-184; Turrell, Susan C. (2000). A Descriptive Analysis of Same-Sex Relationship Violence for a Diverse Sample. U: Journal of Family Violence. Vol. 13, str. 281-293; Skegg K, Nada-Raja S, Dickson N, Paul C, Williams S. (2003). Sexual orientation and self-harm in men and women. U: Am J Psychiatry. 160(3):541-6; i mnoge druge.