Jesen je, novembar … dan kada je nestao Dječak iz vode
Na današnji dan 1994.godine u jesen otišao je Milan Mladenović. Sa žutim listovima, sa kišama kao i njegovi prijatelji iz EKV- a.
Gore u njima je bujica riječi, a u nama jesenji zrak. Odoše tamo gdje muzika nikad neće utihnuti.
“Ja tebi čitam posljednje slovo, ja tebi, a ko meni? Sada si otišao da bi se negdje rodio. Zvuk, snaga i energija! Ti me čuješ sad. Rastanak je i ponovni sastanak, puno ljubavi je otišlo sa tobom to što se sada ne vidimo, ne znači da nismo zajedno. Ovdje je mnogo ljudi da te isprati, tvoji ljudi. Dječak iz vode u purpurnim dubinama stvarne muzike, neka bude lijepo, neka bude istinito, neka se čuje… Samo jedan put vodi do pravde, kao što su i sve riječi bile na tvojoj strani, i vjetar, i zemlja, i dah. Neka ovo bude dosta, neka ovo bude sa mjerom, vidimo se… “, riječi su kojima ga je ispratio muzičar i dugogodišnji Milanov prijatelj Zoran Kostić Cane.
Osmijeh koji širi usne boravio je na njegovom licu sve do poslednjeg pogleda, iako su njegovu muziku bojili opori, gorki tonovi.
Dječak iz vode
U praznoj bolničkoj sobi u kojoj zidovi broje i čuvaju tajnu 3 mjeseca ležao je dječak iz vode.
Rođen je u Zagrebu 21og septembra 1958. Rano djetinjstvo provodi u Sarajevu kojeg se kristalno sjećao i opjevao. Najbolji drug mu bješe Amer sa kojim je slušao Bitlse .
1970 godine seli se u Beograd.
Krijući ispod klupe čita Aleksandra Dimu, dok učiteljica objašnjava nejasnu matematiku.
U četvrtom razredu od oca dobija akustičnu gitaru ” Tango”, polazi u muzičku školu, uči akorde. Muzika ga prati na svakom koraku, rock n roll postaje njegov način života.
Roditelji ga ne podržavaju u životnom opredjeljenju, međutim kada se o Milanovom talentu počinje pričati i pisati u svim novinama oni ipak daju podršku sinu.
Krajem sedamdesetih zajedno sa školskim drugom Dragomirom Mihailovićem Gagijem i drugom iz kraja Milanom Stefanovićem Mikicom osniva svoj prvi bend Limunovo drvo. Sviraju na Gitarijadama, u Domu omladine, u Skc u su održali 3 samostalna koncerta. “Drvo” je rodilo numere koje rado slušamo: “Da li se sjećate?” , “Sedmi krug”, “Oko moje glave ””, „Limunovo drvo”, „Ne vjeruj”, „Prevaren” и „Crni hleb.
Na oštrici žileta
Nakon toga, nastala je grupa Šarlo Akrobata, koju je osnovao sa Dušanom Kojićem Kojom i Ivanom Vdovićem. Iako su snimili samo jedan album, bilo je to veliko rock ostvarenje na ovim prostorima.
Iz Šarla su iznikla tri uticajna rock benda – Katarina II i Disciplina kičme i Idoli.
“Bilo nam je preko glave svih šablona i razbijali smo ih. Išli smo namjerno na oštrici žileta”, pričao je Milan.
Malo koji bend uspio je u tako kratkom vremenu ostaviti neizbrisiv trag na jugoslavenskoj muzičkoj sceni, i to sa samo jednim jedinim albumom – „Bistriji ili tuplji čovek biva kad…”. Ime za album odabrao je Vd, a radi se o citatu iz knjige Vase Pelagića, revolucionara i propagatora socijalizma iz druge polovice 19. vijeka. Šarlo je postojao tek godinu i po (1980.-1981.)
Katarinu II osnivaju Gagi i Milan, pridružuje im se Magi koja je Milana osvojila svojom muzikalnošću i sluhom. Na početku osnivanja benda Katarina II svirali su bez novca, maltretirali se po vozovima, a Milan nije krio ni da su pojedine njegove kolege neozbiljno pristupale tome što su radili.
Dah anđela
Govorio je i o “jezivo malom” tiražu prve ploče – 3.000 primjeraka, nasuprot sjajnim reakcijama kritičara i javnosti, ističući da nisu imali podršku diskografske kuće.
Ipak, dvije godine kasnije zbog čestih sukobljavanja bend se raspao. Gagi je polagao pravo na ime benda, a Milan i Magi, Bojan Pečer i Firči odlučili su da osnuju novi bend sa sličnim nazivom – Ekatarina velika.
Grupa je snimila sedam ploča, a kroz njenu postavu prošlo je mnogo ljubitelja rokenrola, međutim najčešće promene dešavale su se za bubnjevima za kojima su bili Ivan Vdović Vd, Ivan Fece Firči, Ivan Ranković, Srđan – Žika Todorović, Marko Milivojević i drugi.
Veoma važan i prepoznatljiv pečat ostavili su Margita Stefanović Magi za klavijaturama i Bojan Pečer koji je bio jedan od najtalentovanijih basista svog vremena.
Milan je početkom 1994 godine boravio u Brazilu gde je sa Milanom Subotićem Subom, nekadašnjim frontmenom grupe Rex Ilusivi, snimio poslednji album Dah anđela.
” To je neka vrsta psihodeličnog samba-roka s balkanskim uticajem. Brazil je ogromna i predivna zemlja koja iz naše perspektive izgleda kao druga planeta. Zaljubio sam se u te ljude koji tako skladno žive jedni sa drugima i sa prirodom. Crnci, Indijanci, Japanci, Nemci, Italijani, svi žive zajedno, pošteno i ne dele se. Među njima nema rasizma. To je siromašna zemlja, ali ljudi zbog toga nisu nesrećni. Mislim da bismo od njih i mi mogli mnogo da naučimo kako da budemo tolerantniji i opušteniji “, izjavio je Milan za TV poster, a oni koji su ga poznavali tvrde da nikada nije prebolio bratoubilački rat na prostorima bivše Jugoslavije.
Slušaj vamo
“Izvjesno je da kroz život idem stihijski, pa gdje se zaustavim. Jedno je sigurno – nikad ne znam gdje ću krenuti. Ja ne mogu da pjevam o vanzemaljskoj ljubavi, ako me guše i razdiru ovozemaljski jadi. Stojimo na rubu iznad neke razjapljene provalije koja s nestrpljenjem čeka da nas proguta, a iznad nas, razbuktala se vulkanska lava koja počinje da curi, rasteže se po nama. Čini mi se da smo stisnuti, ne možemo ni korak nazad, ali ni napred… Borite se za svoju ličnu slobodu, ne dozvolite da vas neki lažni srebrnjaci i krivo opravdane norme uguše, borite se za život “, zabiljležene su Milanove riječi u monografiji.
Suviše izrevoltiran razvojem događaja Milan je zajedno sa nekoliko rok muzičara 1992. pokrenuo projekat antiratnog karaktera Rimtutituki.
Himna Slušaj vamo objavljena za Radio B92 bila je prst u oko odgovornima za nastali haos. Najuticajniji muzičari tog vremena kreću da sviraju u otvorenom kamionu ulicama Beograda promovišući mir, ali njihovi pokušaji nisu imali odjeka među razjarenom masom spremnom na ubijanje.
Pokušaj organizovanja koncerta pod nazivom S.O.S mir iliti ne računajte na nas, nikada nije realizovan, a očaj i nemoć bili su jedine emocije koje su im preostale. Niko da zaurla na teški oblak koji je sakrio balkanski Mjesec.
Sličan naboj osjeća se i na poslednja dva albuma Ekatarine Velike, Neko nas posmatra i Dum Dum.
Neozbiljna stvar kao što je rokenrol
U avgustu 1994. godine, nakon nastupa na festivalu u Budvi, Milan je prebačen u bolnicu, gdje mu je ustanovljena bolest.
Plato ispred Doma omladine u Beogradu nosi njegovo ime, kao i ulice u Zagrebu, Zemunu, Podgorici, a potpisana je peticija za ulicu u Sarajevu.
Nesumnjivo je stvorio jedan od najboljih bendova u Jugoslaviji, ali sigurno i na svijetu.
Milan je to i izjavio 1989. godine za tinejdžerski časopis “Ćao”
- Ne treba biti skroman: naša muzika je više evropska negoli jugoslovenska. Slušajući neku našu stvar, ti nikako ne možeš da stekneš utisak da slušaš, recimo, tipično bosanski bend, već – engleski! Znači, mi pružamo neki novi osJećaj, uvodimo nove motive sviranja, drugačija sažimanja instrumenata i samog teksta.
“Za kraj bih rekao samo da mi ni u kom slučaju nije žao što sam sve ove godine protraćio na tako neozbiljnu stvar kao što je rokenrol, i mislim da poštenije i iskrenije nisam mogao da potrošim sve te godine”.
M.Č.
