IRSKO "NE" I SUDBINA BALKANA
Stvara li Zapad „četvrtu Jugoslaviju”
Pragmatični Evropljani kažu da stabilnost nije sve, ali da je bez stabilnosti sve ništa. Ni države EU ne mogu na duži rok održati bezbjednost i osigurati miran i održiv razvoj ukoliko na jednom dijelu Evrope postoji permanentno krizno žarište. Ponovno aktuelizovanje ideje o svojevrsnoj četvrtoj Jugoslaviji uslijedilo je nakon irskog “ne” Lisabonskom sporazumu. Time je, praktično, ponovo stavljena rampa na prijem zemalja takozvanog zapadnog Balkana u EU. Kojim razlozima se rukovode zagovornici novog saveza država na jugoistoku Evrope?
PRVO – EKONOMIJA: Proces okupljanja zemalja zapadnog Balkana kojeg čine Hrvatska, Crna Gora, BiH, Srbija, Kosovo i Makedonija (nedostaje samo Slovenija pa da bude Jugoslavija!), krenuo je na identičan način kao stvaranje EU – kroz ekonomsko povezivanje. Upravo su te zemlje (uz Moldaviju, koja po mišljenju nekih analitičara služi samo da bi se stvarne namjere eurotehnokrata iz Brisela maskirale) članice CEFTA sporazuma čiji je cilj formiranje zajedničkog tržišta u ovom regionu. Kako je tvrdio liberal Hajek, ekonomski model je matrica logike. Stvaranje zajedničkog tržišta je, kako smatraju u Briselu, dobra osnova da region “zapadnog Balkana” brže napreduje ka EU. Očekuje se i formiranje Vijeća za regionalnu kooperaciju, dok su berze koje posluju na području bivše Jugoslavije dogovorile izradu zajedničkog veb portala i regionalnog brendiranog indeksa akcija. Ne prođe nijedan dan a da se u medijima ne objave vijesti i o jačanju političkih, kulturnih, naučno-obrazovnih, informativnih i sportskihveza između ovih država.
ZAJEDNIČKI PASOŠ. Centar za evropsku politiku (CEP) je ovog mjeseca iz Brisela, na skupu Balkan u Evropi: zauzdati ili preobraziti, iniciraoideju o “uvezivanju zemalja zapadnog Balkana, te potpunom otvaranju međusobnih granica”. Svakako je najoriginalniji prijedlog sa ove konferencije da bi BiH, Hrvatska, Srbija, Makedonija, Kosovo i Crna Gora trebalo da sačine “poseban sporazum o jedinstvenom, balkanskom pasošu, po uzoru na skandinavske zemlje”. U CEP-u ne haju mnogo za primjedbe da ni 27 članica EU još nemaju zajednički pasoš, niti da su izbrisali međusobne granice. Indikativno je takođe što u ovoj “balkanskoj integraciji bez granica” nema mjesta i za ostale države ovog regiona (Grčka, Rumunija, Bugarska, Albanija, pa i Turska), već samo za one koje su nastale na području bivše Jugoslavije, osim, naravno, Slovenije. Prijedloge CEP-a u Zagrebu su ocijenili “pokušajem obnove Jugoslavije”, dok na Kosovu kažu da “nema šanse da se Albanci, čak iako se sve nastoji uviti u oblandu evropskih integracija, ponovo nađu u istoj državi sa Srbima.” U BiH smatraju da ideja i nije tako loša, ali i ističu da je objektivno nerealna i teško sprovodiva u praksi. Bivši bosansko-hercegovački ministar spoljnih poslova i poslanik srpske Partije demokratskog prosperiteta u Skupštini BiH Mladen Ivanić je rekao da je “riječ o ideji ljudi koji lijepo razmišljaju o prostoru zapadnog Balkana, ali istovremeno nemisle na realno stanje na terenu”. I zastupnica Silajdžićeve Stranke za BiH u državnom parlamentu Azra Hadžiahmetović je kazala da je cijela stvar zanimljiva. “Ali, dovoljno je pogledati sa kakvim se teškoćama danas suočava većina zemalja bivše Jugoslavije u pregovorima o viznim olakšicama, pa vidjeti koliko je cijela ta ideja neizvodiva”. Zvaničnih reakcija na ideje CEP-a nije bilo iz Podgorice, kao ni iz Beograda i Skoplja, gdje se ovih dana, uz punu asistenciju Brisela, vode pregovori o sastavljanju novih vlada.
ULOGA FRANCUSKE. Irsko “ne “ Lisabonskom sporazumu i francusko preuzimanje predsjedavanja EU u narednih šest mjeseci moglo bi ubrzati stvaranje “četvrte Jugoslavije”. Francuzi nastoje da sa ovog područjaistisnu Ruse i da istovremeno što više smanje uticaj Njemačke. Istorija je svjedok: gotovo istim ciljevima Pariz se rukovodio i pri stvaranju prve Jugoslavije (Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevine Jugoslavije). Baš kao i 1917-18. g., napore Francuske na uređenju Balkana podržavaju Vašington i London. Treba li u tom kontekstu razumjeti pojačane aktivnosti francuskih diplomata u regionu posljednjih mjeseci? Protivnici novog okupljanja ističu kako Jugoslaviju niko nikada većinski nije ni želio u ovim zemljama. Ali, velika evropska igra učiniće malu balkansku izlišnom. To je najbolje ovih dana osjetio odlazeći premijer Srbije Vojislav Koštunica. Socijalisti Slobodana Miloševića postali su poželjan partner Havijeru Solani, iako su ga prije devet godina osudili na decenijsku kaznu zatvorom zbog NATO intervencije na “treću Jugoslaviju”. Iz “proevropske” vlade Srbije će, kako su najavili čelnici Tadićeve Demokratske stranke i Dačićevog SPS-a, borbu za odbranu Kosova voditi - u Briselu! Zajednička evropska spoljna politika ima sada ključnu ulogu i u ostalim zemljama regiona sa slabim vladama: u BiH i Makedoniji, dok uticaj na Kosovu, gdje su i dalje neprikosnoveni Amerikanci, raste nakon dolaska misije EU (EULEKS). U sjedištu EU Crna Gora se ne doživljava kao poseban problem. Što su korupcija, organizovani kriminal ili ugrožavanje slobode medija u poređenju sa njenim doprinosom stabilnosti regiona? “Interes država zapadnog Balkana je jednak interesu EU”, poručio je ove sedmice iz Brisela crnogorski premijer Milo Đukanović, koji je uvijek znao da procijeni interese i igre “velikih sila” u ovom regionu i to iskoristi za održavanje svoje vlasti. “Druga Jugoslavija” se nekako održavala dok je bio živ Josip Broz Tito. Iznutra, uz pomoć jednopartijske diktature, policije i vojske, a spolja, ekvilibrirajući između Istoka i Zapada, koji joj je davao i jeftine, dugoročne kredite. Koliko bi stabilna i trajna bila eventualna četvrta Jugoslavija? Zapadni Balkan se projektuje kao “ekonomska, politička, multietnička i multikulturna zajednica, koja bi trebala biti faktor stabilnosti i sigurnosti u regionu”, pod punim protektoratom Brisela. Ali od fraza se ne živi.
HRVATI NEZADOVOLJNI. Možda je tek u kontekstu EU plana stvaranja “četvrte Jugoslavije” razumljivo što Hrvatska još nije postala članica velike evropske porodice država i naroda, a da su to već Rumunija i Bugarska. U strategiji formiranja “zapadnog Balkana” Hrvatskoj je namjenjena uloga “remorkera” ili lidera u regionu. To Hrvati nipošto ne žele. Ali bude li takva odluka izvršna, to ne mogu spriječiti. U Crnoj Gori su nedavno boravili i ministar inostranih poslova Goran Jandroković i visoka delegacija Sabora, koji su crnogorskim čelnicima, poslanicima i javnosti prenijeli hrvatska iskustva na putu ka EU. Uloga lidera znači i ulogu edukatora – otud sve veća crnogorska okrenutost Zagrebu. Istaknimo i da je bivši hrvatski predsjednik Franjo Tuđman govorio da je “hrvatska regionalna sila!” Naravno da je mislio na Balkan. I najpopularniji hrvatski političar u “prvoj Jugoslaviji”, vođa Hrvatskeseljačke stranke, Stjepan Radić je govoreći o srpskim političarima znao kazati “Ili će oni nas balkanizirati, ili ćemo mi njih europeizirati. Trećega nema!”. Radić je 1928. godine brutalno ubijen u Skupštini u Beogradu, Hrvatska je dugo vremena bila balkanizirana, a sada joj se nameće uloga pomagača Brisela u europeiziranju “zapadnog Balkana”.