GOTIKA
Jedan od prekrasnih stihova romantičarskog poete Šelija glasi: “Olujna lepota užasa”. Hrabro zanemarujuči kruta pravila klasike, romantizam LEPOTU, odnosno SUBLIMACIJU nalazi u pitoresknom, divljem, egzotičnom, novom.Sam termin ROMANTIČKI izveden je iz viteškog i fantastičkog srednjovekovnog i renesansnog romana.
Otkriveni senzibilitet prema životnoj melanholiji i mračnoj strani naročito je izražen u stihovima KOLINSA (“Ode strahu”), JANGA (“Noči”) i GREJA (“Elegija napisana na seoskom groblju”). Godine 1764 engleski su čitaoci dobili na dar fascinirajuče delo o oklopljenim vitezovima, duhovima i damicama u opasnosti – “Otranski dvorac”. Ubrzo je, međutim, utvrđeno da nije reč o autentičnoj tvorevini, več imitaciji sjajnog književnog diletanta HORASA VALPOLA.Literarni stil što ga je on lansirao prozvan je gotskim, poput najfantastičnijeg, spiritualnog i sublimnog arhitektonskog modela.
Ne odlikuju se svi gotski romani mračnim srednjovekovnim ambijentom, ali se obilato služe Valpolovim imaginativnim arsenalom: razrušenim dvorcima, natprirodnim pojavama, olujama, tajnama, nedužnim žrtvama i njihovim okrutnim progoniteljima. Posebne podtipove čine dela u kojima nadnaravno na kraju biva racionalizovano (kao posledica elementarnih uzroka) i ona gde priviđenja i demoni zbilja egzistiraju. U prvoj su grupi romani KLARE RIV (“Stari engleski baron”), EN REDKLIF (“Udolfove tajne”, “Italijan”). Naročito je interesantna teorija En Redklif u vezi sa razlikom između STRAHA i UŽASA. “Strah pokreče dušu i diže sposobnost čula na viši nivo, dok ih užas koči, parališe i gotovo poništava”.
Vrsti natprirodne gotike pripadaju dijabolični romani METJUA GREGORIJA LUISA (“Monah”), VILIJAMA BEKFORDA (“Vatek”) i ČARLSA ROBERTA MATURINA (“ Monah ”) u kojima su obrađene čuvene fantastične teme, kao što je, na primer, sporazum sa đavolom, privid, opsednutost demonskom silom.
Uticaj gotske literature i danas je živ u književnosti i filmskoj umetnosti.
HAUARD, ROBERT IRVIN (1906 – 1936)
Često se fotografisao sa mačem, bokserskim rukavicama ili revolverom. Bio je mišičav poput svojih junaka, ali, zapravo, opčinjen zagonetnim snovima. Teksašanin Robert Hauard maštao je da je stari Kelt, a preriju Divljeg zapada nastanjivao je legendarnim civilizacijama iz drevne prošlosti.
Najuspešnija Hauardova dela spadaju u žanr herojske fantastike, ali se istovremeno odlikuju i prisustvom nadprirodnog. Ipak, Konan, Re Kuli, Bran Mak Morn i Crni Turlok bili su u stanju da poraze svakog monstruma. U “ Zemaljskim crvima ” kralj Bran Mak Morn se, međutim udružuje sa zmijolikim kreaturama radi borbe protiv omraženih Rimljana.
Serija priča o Solomonu Kejnu koji se u Africi, naseljenoj vampirima i vudu –vračevima, suprotstavlja večnom ZLU takođe je izuzetno interesantna.
Radnja remek – dela “ Pakleni golubovi ” smeštena je u močvarne predele, a glavni su likovi zombiji i ukleti, izgubljeni ljudi.
Bez obzira na spoljašni izgled, Hauard je često zapadao u paranoične krize i očajavao zbog teške bolesti svoje majke. Da pobegne od surove stvarnosti, jednog se dana zaputio u pustinju gde je smrtno stradao.
HERBERT, DŽEJMS (1943 – )
Englezi osobito vole prirodne katastrofe, što jezivije, razornije i teže za ljudski rod, tim bolje. Stoga su se sličnim temama bavili mnogi pisci naučne fantastike – ŠIL, VINDHEM, KRISTOFER i BALARD.
Posebni doprinos tradiciji dao je Džejms Herbert unoseči u britanski pejzaž krvoločne mutante RATE, oblake koji izazivaju ludilo i zastrašujuče magle.
Bivši graničar, Herbert je umeo da stvori vizuelne scene, gotovo filmskog karaktera. Romani mu podsečaju na pačvorak u kojem se prizori strave nižu bez trenutka predaha.
HEROJSKA FANTASTIKA
Avanturistička fantazija zapravo je moderna verzija čuvenih viteških romana, poput Ariostovog “ Besnog Orlanda “.
Žanr su krajem 19 veka promovisali autori kao što su Moris, Danseni,i Edison a tema je najčešče bila, osobito kod lorda Deansenija, borba protiv zla. Ova bi se literatura mogla označiti i definicijom LAJBERA koja glasi “MAČ I ČAROLIJE”.
U Americi elementi strave i užasa postaju dominantni.Natprirodno i čudovišta glavna su preokupacija sjajnih tvoraca “Čudnih priča” – Roberta Hauarda, Klarka Eštona Smita, Katarine Mur. Docnije se herojskom literaturom naročito uspešno bavio TOLKIN.
Takođe je neophodno pomenuti Karla Edvarda Vagnera,pisca storija o dijaboličnom, besmrtnom Kejnu i vlasnika izdavačke kuče KARKOSA PRES.
HODŽSON, VILIJAM HOUP (1877 – 1918)
Osam godina provedenih na moru moralo je ostaviti traga. Kada je 1899 Hodžson napustio mornaricu i otvorio vežbaonicu u Blekburnu, još je čuo zapljuskivanje južnih talasa Kejp Horna.
Iz tih razloga njegov prvi roman nosi karakteristični naslov “Nasukan u nepoznato”. Reč je, dakako, o brodu zarobljenom u okeanu opsednutom natprirodnim silama. Kao bivši moreplovac, Hodžson je upotrebljavao realistički jezik pun tehničkih termina.
Autorov imaginarni svet nastanjuju monstrumi, nevidljive creature (“ Piratska priviđenja“), antička biča obdarena besmrtnošču (“Relikt”), mutanti, žitelji izolovanih ostrva (“Ostrvo Hud”), neobične gljive (“Glas u tami”).
U pripovetkama čiji je ambijent drugačiji Hodžsonovi junaci ipak se osečaju poput zatočenika vodenog prostranstva. “ Kuča u provaliji ” opisuje kosmički ambis kojim caruju legije najčudnovatijih biča.
“Zemlja noči” govori o budučnosti čovečanstva zarobljenog u ogromnoj metalnoj piramidi okruženoj večnim mrakom zlih sila.
Vilijam Hodžson stradao je u bici tokom prvog svetskog rata.
HOFMAN, ERNST TEODOR AMADEUS (1776 – 1822)
Hofmana, velikog pisca fantastike iz epohe romantizma, Balzak je okarakterisao kao “poetu onoga što ne postoji, ali je živo”.
Autorov lični život u mnogome je podsečao na neku od njegovih sjajanih priča. Putovao je Evropom slikajuči, muzicirajuči, baveči se scenografijom i pozorišnom režijom. Konačno je, možda pod uticajem omiljenog kompozitora Mocarta, odabrao ono što mu je najviše ležalo – muzika. Njegove opere fantastičkog sadržaja postigle su zapaženi uspeh.
U međuvremenu je pisao sjajne pripovetke, pod očiglednim uticajem muzike i umetnosti uopšte – “ Savetnik Krespel ”, “ Mačak Mur ”. Hofmanova su dela negde između sna i jave, mašte i realnosti, pune boja,oblika i zvukova. Nastanjuju ih dijabolični likovi, senke, košmari, metamorfoze , maske , hipnoza , ludilo , priviđenja, mesmerizam, magnetizam.
Premda je kompozicija groteskna i bizarna, dugo nakon čitanja, na primer, “Ðavoljeg eliksira” ili “Peščanog čoveka” pamti se osečanje ledene užasnutosti izazvane majstorskim piščevim postupkom.
KAFKA, FRANC (1883 -1924)
“Mirno živim u svom domu,ali vidim kako lagano i tiho neprijatelj probija put do mene”, pisao je Franc Kafka.
Za njega je literature predstavljala način da pobegne od straha; jedino je igrajuči se vlastitim snovima mogao da oseti da je zbilja živ. U pripoveci “Udarac o vrata “ Kafka iznosi stav da je egzistencija poput udaranja glavu o zid čelije bez vrata i prozora, dakle bez ikakve nade u spas i dostizanje žuđenje slobode.
Roman “Amerika” posvečen je temi gubljenja seksualne nevinosti, a u “Procesu” Jozef K. biva osuđen na smrt do kraja ne doznavši zbog čega je izveden pred sud i ko je onaj koji ga je optužio.
Opskurni osečaj krivice, enigmatska i nedostupna vlast, nerazumljive poruke služe Kafki da uobliči osnovnu ideju – PRAZNI, zastrašujuči život najgora je moguča kazna za ljudsko biče. Sloboda je iluzorna, ona predstavlja tek drugi oblik ropstva, još apsurdniji.
U pripoveci “Lovac Grah” čovek koji ne može da umre večno plovi u čamcu bez kormila i vesala.
KEMBEL, REMZI (1946 – )
Kembel je umladosti bio pod očiglednim uticajem Lovkrafta,osobito vidnim u zbirci pripovedaka “Život kraj jezera”.
Druga antologija “Demoni na dnevnoj svetlosti” več je više lična – monstrumi ustupaju mesto konkretnijim strahovima, dekadentnoj atmosferi Liverpula i snažnom osečaju paranoje.
Stil Kembela Remzija u najboljoj je tradiciji britanskih priča o duhovima. Demoni se zavlače po mračnim uglovima između izrečenog i naslučenog, viđenog i neopipljivog, poput sublimiranih plodova mašte što,lagano, stiču istinsku moč da bi konačno doveli do jezivog finala.
Narativna tehnika mu je u romanima znatno slabija, ali ipak vredi izdvojiti “Devojčicu koja proždire svoju majku”.
KING, STIVEN (1947 – )
Kao desetogodišnji dečak Stiven King je subotom popodne uživao u dvostrukim bioskopskim projekcijama naročito se radujuči filmovima strave i užasa, poput “ Čudovišta iz Crne lagune ” ili “Zemlje protiv letečkih diskova”. Ta ga ljubav nikada nije napustila.
Savremeni kralj horora zapravo je opčinjen starim knjigama Lajbera, Merita, Lovkrafta i isto takvim filmovima i stripovima, što bez zazora priznaje.
Užas predstavlja kao spektakl,egzorcizam istinske jeze. Kingova priča često je u kinematografskom stilu, a junaci sum u obični ljudi što iznenada postaju plen monstruma – “Telo”, “Magla”.Vračao se i tradicionalnim temama (“Noči u Salemu”),međutim esencijalni horor King je stvorio u delima “Keri”, “Svetlucanje”, “Škorpionova senka”, “Mrtva zona”, “Mizeri’, “Polutama”.
Roman “Keri” opisuje devojčicu obdarenu telekinetičkim močima; u “Svetlucanju” posečujemo hotel nastanjen priviđenjima i ludilom. “Mrtva zona” prekrasna je elegija o izgubljenoj mladosti.
Poslednja Kingova dela zapravo su meditacije na temu literature. “Beda” govori o piscu koga kidnapuje tiranski nastrojena obožavateljka (gledali ste istoimeni film, zar ne ?). Manje uspeli roman “Polutama” priča je o autoru što mu preti vlastiti književni pseudonim.
Zahvaljujuči sjajnim odnosima sa ljudima iz sveta kinematografije, King je prodao na desetine miliona primeraka svojih knjiga, više nego i jedan drugi stvaralac iz oblasti strave i užasa naveden u ovom pregledu.
KVIN, SIBERI (1889 – 1969)
Kvin je sarađivao u čuvenom časopisu “Čudne priče”, ali su urednici, iz nepoznatih razloga, večini njegovih pripovedaka uskratili objavljivanje.
Od stotinu novella o natprirodnom devedesetak je posvečeno istragama Žila de Grandena i doktora Troubridža, uvek u vezi sa monstrumima, priviđenjima, vukodlacima i drugim demonskim silama što su opsedale Harisonvil, imaginarni gradič.
LAJBER, FRIC (1910 – )
Moderni horor karakteriše se svojevrsnom naučnom fantastikom, u čemu je Fric Lajber istinski majstor. Zapravo je, poput Bredberija i Matesona, četrdesetih i pedesetih godina bio prinuđen da, kako bi se održao na tržištu, zaogrče naučnu fantastiku u stravu i ušas.
Ekscentrik, šekspirijanski glumac, ljubitelj mačaka, autor satiričnog “ sajens –fikšna” i herojske fantazije, Lajber je itekako umeo da čitaocima sledi krv u žilama. U priči “Snovi Alberta Morelanda” opisao je kosmičku partiju šaha sa demonskim stvorenjima koja bi se sigurno dopala Lovkraftu.
U romanu “Senke zla” autor se ne usteže da ustvrdi kako su sve žene veštice, a remek – delo mu je roman “Naša gospa od mraka”.
LE FANU, DŽOZEF ŠERIDAN (1814 – 1873)
Irac Le Fanu prvi je autor strave i užasa koji je definitivno odbacio gotski stil, umesto jezivih dvoraca, mračnih tajni i ostalog, on u literature unosi savremeni ambijent i atmosferu.
Le Fanu je istinski majstor za evociranje sitnih opsesija – zlih očiju što nas fiksiraju, odsečene šake koja hvata kvaku. Obdaren modernism ukusom, autor sugeriše da se željeni efekat postiže halucinacijama, posebnim stanjem svesti, možda šoljom “Zelenog Caja” ili pilulama doktora Heselijusa.
Ipak, stvarni ili ne, užasi su smrtonosni. Le Fanuove likove od neizbežne sudbine neče spasti nedužnost – U “Slikaru Šalkenu” verenica glavnog junaka biva obečana demonu koji ne diše i nikada ne skida rukavice; protagonista “ Porodičnog demona” postaje žrtva creature koja mu je za petama i danju i noču; u “Karmili” devojčicu u vampire pretvara najbolja drugarica.
Ponekad su likovi, prema trtadicionalnoj shemi, zli, pa ih stiže zaslužena kazna od osvetoljubivih priviđenja – “ Sudija Harbotl ”, koji je sve optužene osuđivao na smrt, biva pogubljen po odluci porote duhova.
U Le Fanuovim delima gotovo se uvek iz konkretne realnosti odjednom dospeva usred horora. Najimpresivnije scene pisac je posuđivao iz vlastitih snova – radio je dok ne bi zaspao, a potom se budio i nastavljao sa novim žarom.
Tako je jedne noči i preminuo – od srčanog udara dok je iz snova crpeo inspiraciju.