За тоа ли Васко е во Бардовци? Прашам ве без грам ирониja. Сигурни ли сте дека е луд?
И тебе неште ти фали, можеби си неписмен (превод на истошномакедонски НЕГРАМОТЕН).
Треба да разграничиш ментална ретардација со психози и неурози.
За дотичната особа се тврди дека е шизофреник и кога е човек болен, треба се` да му простуваме, зошто шизофреничарите го губат осетот за реалност и живеат во измислен, нереален свет, познат само ними.
Ќе кажам само тешко на таа мајка со долку болно дете.
Што е шизофренија? Извинете, шо тексот е на хрватски...
Šizofrenija je psihička bolest koja se javlja u porodicama. U prosjeku oko 1% populacije oboli od nekog oblika šizofrenije tijekom života, muškarci obično u tinejdžerskoj dobi ili ranim dvadesetima, dok žene češće oboljevaju u dvadesetima i kasnim tridesetim godinama. Osobe koje boluju od šizofrenije obično imaju takve simptome kao da se plaše nečega; čuju unatrašnje glasove i uvijek misle da ih netko pokušava povrijediti. Njihov govor i ponašanje često plaše okolinu. Šizofrenija oboljeloj osobi iskrivljava i često sasvim onemogućuje razlikovanje stvarnosti od nerealnih doživljaja. Ova bolest nikada ne dolazi do konačnog izlječenja, pa pripada grupi psihoza, a pod pojmom psihoza se najčešće podrazumijeva psihičko stanje osobe sa prisutnim sumanutim idejama i halucinacijama uz nepostojanje uvida u njihovu patološku prirodu, zatim poremećaj ocjene realnosti i gubitka veze sa realnošću. Ime šizofrenija je prvi put upotrijebio Eugen Bleuler 1911. godine, misleći pod tim na posebnu grupu sindroma psihičkih poremećaja.Emil Kraepelin (1856.-1926.) izdvojio je i definirao dvije glavne skupine psihoza: prvu je nazvao "dementia praecox", a drugu "manično-depresivna psihoza". Eugen Bleuler najbolje je opisao šizofreniju, te je odvojio dvije skupine simptoma : primarne i sekundarne. Osnovni ili primarni simptomi izraz su same bolesti, a u njih ubraja poremećaj asocijacija, poremećaj afektiviteta (osjećajno zaravnjenje), autizam (izolaciju) i ambivalenciju, tzv. "sindrom 4A". U akcesorne ili sekundarne simptome ubraja poremećaje opažanja (halucinacije i iluzije), sumanute ideje i poremećaje psihomotorike. Kurt Schneider, treći europski psihijatar koji se bavio konceptom shizofrenije, dijeli simptome shizofrenije na simptome prvog i drugog reda te vjeruje da su simptomi prvog reda speSchneider, treći europski psihijatar koji se bavio konceptom shizofrenije, dijeli simptome shizofrenije na simptome prvog i drugog reda te vjeruje da su simptomi prvog reda specifični za shizofreniju. Simptomi prvog reda su: glasne vlastite misli, bolesnik razgovara s "glasom" u obliku slušnih halucinacija, dva ili više glasova razgovaraju o bolesniku u trećem licu i komentiraju njegove postupke. Zatim se tu ubraja i osjećaj oduzimanja misli, osjećaj da drugi mogu čitati bolesnikove misli i znati što on misli, nametanje ili kontroliranje volje i poriva. Težina poremećaja je različita od bolesnika do bolesnika; od osoba koje uz svoju bolest mogu održati zadovoljavajuću kvalitetu života i radne sposobnosti, do osoba koje zbog poremećaja mogu izgubiti radnu sposobnost i čija kvaliteta života može biti znatno niža od one prije početka poremećaja. Shizofrenija je bolest koja se može uspješno držati pod kontrolom. Iako još uvijek posve ne znamo što uzrokuje shizofreniju, liječenje može pomoći bolesnoj osobi da radi, živi s obitelji, ostvaruje prijateljske veze i uživa u životu. Shizofrenija najčešće počinje u adolescenciji i mladenaštvu, iako može početi i kasnije. Simptomi u početku mogu biti neprimjetni poput teškoća pri koncentriranju i povlačenju iz društvenih odnosa. Okolina doživljava da je bolesnik drukčiji, drukčije izgleda, povlači se od društva ili ne uspijeva u školovanju ili na poslu. Kasnije se pojavljuju drugi simptomi koje psihijatri nazivaju psihotičnim simptomima. Za psihotične simptome je često karakteristično da osoba koja ih doživljava vjeruje da su oni stvarni. Bolovati od psihoze znači pogrešno prepoznavati stvarnost. Dijagnozu shizofrenije postavlja psihijatar kada bolesnik ima psihotične simptome koji traju najmanje mjesec dana. Najčešći psihotični simptomi su: halucinacije (obmane osjetila, najčešće sluha), sumanute (bolesne) ideje i nerazumljiv govor. Koji je uzrok šizofrenije? Šizofrenija je složena bolest i o njenim uzrocima postoji nekoliko teorija. a) Prva teorija nam kaže da danas postoje dokazi o genetskoj sklonosti za razvoj shizofrenije, što znači da osoba ima gen za shizofreniju koji se iz nepoznatih razloga može aktivirati i uzrokovati manifestnu bolest. Rizik obolijevanja od shizofrenije je veći ako su jedan ili oba roditelja oboljeli od shizofrenije, ali to ne znači da će svako dijete koje ima roditelja oboljelog od shizofrenije također oboliti. b) Druga teorija nam govori o stresu i ljudskim reakcijama na razne emocionalne traume, no medicina odbacuje tu teoriju. Ona nas uvjerava da šizofrenija nije problem suvremenog življenja ili zdrava reakcija na bilo koji oblik traume. c) Treća teorija nam kaže da je jedan od mogućih uzroka šizofrenije nasljeđivanje gena odgovornih za bolest. Dokazano je da se šizofrenija češće javlja u obiteljima tj. među krvnim srodnicima. Prosječan životni vijek osoba oboljelih od šizofrenije nešto je kraći od opće populacije. Oko 10 do 15% bolesnika počini samoubojstvo u ranoj fazi bolesti. Osim toga, oni su podložni i zlouporabi alkohola, slaboj i nedovoljnoj prehrani, zanemarivanju higijene i lošim životnim uvjetima, što sve pridonosi većem smrtnom riziku. Kako se liječi šizofrenija? Kao što je već ranije rečeno, shizofrenija je bolest mozga i temeljna je terapija lijekovima - antipsihoticima. Međutim, za što bolji uspjeh u liječenju ove složene bolesti moramo koristiti sve moguće i dostupne načine liječenja koji će imati optimalno povoljni učinak na tijek bolesti, pa se stoga liječenje shizofrenih bolesnika provodi farmakoterapijom i psihosocijalnim metodama liječenja i rehabilitacijom. Liječenje, naime, treba zadovoljiti biološke, psihološke, socijalne i radne potrebe bolesnika. Primjena antipsihotika je neosporno dokazana i apsolutno indicirana, no ona ima samo djelomični učinak na socijalne funkcije shizofrenih bolesnika. Psihosocijalne metode liječenja uključuju: ranu detekciju i intervenciju, povećanje bolesnikove suradljivosti i uvida u bolest, terapijske zajednice (u bolničkim uvjetima), različite vidove psihoedukacije (razumijevanje bolesti, učenje bolesnika i njihovih obitelji rješavanja stresa), obiteljsku terapiju, grupnu psihoterapiju, individualnu i suportivnu psihoterapiju.
