Setsuko
Модератор
- Член од
- 29 јануари 2006
- Мислења
- 6.412
- Поени од реакции
- 6.017
Колку само е вистинита лирикава...
Intro - robot:
Gomila prosečna, cev katodna - u venu, doza sna,
nije baš bog-zna-šta stvarnost gde mali si,
pičkin dim falični, laž pali –
jer vazda njih kao – gomila prosečna, cev katodna...
1. strofa:
Era tehnike, sve je na dugme, samo dugme klikći!
Nema čoveka - k'o posle Đenke, ostali samo dugmići.
Stisni da misli slistiš, da budemo prazno isti:
teledirigovani pizdić, k'o tajni agent Izi.
Tebe ne prepada što propadaš - važno da pripadaš većini:
masa je aspirin kada duša slini.
Masa tripuje da sve zna, kao na spidu - ali,
fizika veli da masa puta spid - daje silu!
To se masi dopalo - odjebe kefalo,
fura stopalo: "Zgazi ideale i sve što je posebno!"
Pametniji popušta, pa je glupan postao sadista -
epoha osvete kretena bez uma i talenta!
Teror mediokriteta, teror govana nad boljima,
gomila otima nove glave za svoj podli rat.
A ti? Imaš li snage da više ne veruješ očima?
Da budeš manjina što kontrira deci proseka?
Robot:
Mobilni telefon – internet – televizor – mediji – nuklearna jarma.
Refren:
Gomila prosečna, kabl modema - u venu, doza sna:
nije baš Bog zna šta stvarnost gde mali si,
pičkin dim falični - spas: skači u sajber-ambis.
2. strofa:
Moderno vreme? Čik iščupaj modem iz vene!
Možda i skreneš, čudovište ište muda i nerve:
čudovište zvano stvarnost daje realne mere ko si i koliki si,
džabe lažeš sebe, tebreks.
Ne postoji sajber-mozak, ne, niti sajber-talenat.
Ne postoji sajber-kurac, s druge strane imaš gabora,
što takođe sajber-laže da je najlepša i najbolja.
Ne postoje sajber-gaže, samim tim ni sajber-muzičar.
Ne postoji sajber-duša: ako nemaš – nemaš.
Postoji sajber-čovek, ali je jadan i bedan...
Ovo jeste rat! To danas ne zna samo blesan:
prosek ujeda - i besan je, mnogo je besan,
jer je napokon shvatio koliko je u većini i rešio da zavlada, u inat vrlini. Smislili su medij gde njihova pravila važe:
da ima tastaturu, i majmun bi imao šta da kaže.
Možda bi tipkao đokom, al' bi svakako tipkao.
Ne bi bila misao, al' neko bi to čitao!
Jer, stvarnost je baš kao sunce: peče kad gledaš u nju,
al' trećim okom, zenicom duše, vidi se put.
Nisi ti lud, samo ti treba klistir za um,
pročisti sav mulj, govna i talog,
ti si taj ključ za malu bravu nade,
što čeka u nekom šteku: bravu što vodi nazad, nazad čoveku.
Refren
Gomila prosečna, kabl modema - u venu, doza sna:
nije baš Bog zna šta stvarnost gde mali si,
pičkin dim falični - spas: skači u sajber-ambis.
3. strofa:
Probodi noktom čelo, zgrebi kožu, nađi ga!
Kad njime jednom vidiš, odričeš se žmurenja...
I bićeš gažen, pljuvan, čudan i ogavan ljudima,
al' nećeš biti sam - ima nas još, znaj!
Isključi net i mob na mesec dana, da vidiš da li postojiš.
Jer, istina je nigde tamo, već u suncu kog se bojiš.
...i gledaj ljude. Zenicom duše.
Gomila prosečna, cev katodna - u venu, doza sna,
nije baš bog-zna-šta stvarnost gde mali si,
pičkin dim falični, laž pali –
jer vazda njih kao – gomila prosečna, cev katodna...
1. strofa:
Era tehnike, sve je na dugme, samo dugme klikći!
Nema čoveka - k'o posle Đenke, ostali samo dugmići.
Stisni da misli slistiš, da budemo prazno isti:
teledirigovani pizdić, k'o tajni agent Izi.
Tebe ne prepada što propadaš - važno da pripadaš većini:
masa je aspirin kada duša slini.
Masa tripuje da sve zna, kao na spidu - ali,
fizika veli da masa puta spid - daje silu!
To se masi dopalo - odjebe kefalo,
fura stopalo: "Zgazi ideale i sve što je posebno!"
Pametniji popušta, pa je glupan postao sadista -
epoha osvete kretena bez uma i talenta!
Teror mediokriteta, teror govana nad boljima,
gomila otima nove glave za svoj podli rat.
A ti? Imaš li snage da više ne veruješ očima?
Da budeš manjina što kontrira deci proseka?
Robot:
Mobilni telefon – internet – televizor – mediji – nuklearna jarma.
Refren:
Gomila prosečna, kabl modema - u venu, doza sna:
nije baš Bog zna šta stvarnost gde mali si,
pičkin dim falični - spas: skači u sajber-ambis.
2. strofa:
Moderno vreme? Čik iščupaj modem iz vene!
Možda i skreneš, čudovište ište muda i nerve:
čudovište zvano stvarnost daje realne mere ko si i koliki si,
džabe lažeš sebe, tebreks.
Ne postoji sajber-mozak, ne, niti sajber-talenat.
Ne postoji sajber-kurac, s druge strane imaš gabora,
što takođe sajber-laže da je najlepša i najbolja.
Ne postoje sajber-gaže, samim tim ni sajber-muzičar.
Ne postoji sajber-duša: ako nemaš – nemaš.
Postoji sajber-čovek, ali je jadan i bedan...
Ovo jeste rat! To danas ne zna samo blesan:
prosek ujeda - i besan je, mnogo je besan,
jer je napokon shvatio koliko je u većini i rešio da zavlada, u inat vrlini. Smislili su medij gde njihova pravila važe:
da ima tastaturu, i majmun bi imao šta da kaže.
Možda bi tipkao đokom, al' bi svakako tipkao.
Ne bi bila misao, al' neko bi to čitao!
Jer, stvarnost je baš kao sunce: peče kad gledaš u nju,
al' trećim okom, zenicom duše, vidi se put.
Nisi ti lud, samo ti treba klistir za um,
pročisti sav mulj, govna i talog,
ti si taj ključ za malu bravu nade,
što čeka u nekom šteku: bravu što vodi nazad, nazad čoveku.
Refren
Gomila prosečna, kabl modema - u venu, doza sna:
nije baš Bog zna šta stvarnost gde mali si,
pičkin dim falični - spas: skači u sajber-ambis.
3. strofa:
Probodi noktom čelo, zgrebi kožu, nađi ga!
Kad njime jednom vidiš, odričeš se žmurenja...
I bićeš gažen, pljuvan, čudan i ogavan ljudima,
al' nećeš biti sam - ima nas još, znaj!
Isključi net i mob na mesec dana, da vidiš da li postojiš.
Jer, istina je nigde tamo, već u suncu kog se bojiš.
...i gledaj ljude. Zenicom duše.