Cuo sam za jednog cara koji bijase naredio da se jedan zarobljenik pogubi. Taj jadnik, u stanju ocajanja, na svom dijalektu, poce vrijedjati cara i grubo ga izvrgavati ruglu.
Kad car upita sta taj sta taj govori, jedan dobrocudni vezir mu odgovori:“ Gospodaru moj, on uci ovaj ajet:-Allah vli dobrocinitelje koji obuzdavaju srdjbu svoju i prastaju ljudima...“
Ove rijeci pokrenuse cara, izazvase milost u njemu te se on od prolijevanja krvi suzdrza. No, drugi vezir, koji bijase suparnik onome, rece:“ Zar ljudi naseg ranga u prisustvu cara smiju govoriti drugo sem istine? Ovaj covjek je vrijedjao cara na najgori nacin“.
Na ove rijeci, caru se lice smraci te rece:“ Draza mi je vezirova laz nego istina koju ti rece, jer ona je proistekla iz dobrote srca njegova, a ta istina proizvod je tvoje zlobe.
Mudri su odavno rekli:“ Laz koja donosi pomirenje bolja je od istine koja zavadja ljude.“