Песни на една младост

  • Креатор на темата Креатор на темата tonci63
  • Време на започнување Време на започнување
[DOUBLEPOST=1415792249][/DOUBLEPOST]Живееја на истата страна од градот

Живееја на истата страна од големиот град.

Секој ден, се будеа во исто време.

Додека тој си правеше кафе, таа ја средуваше косата. Додека тој се бричеше, таа си правеше кафе. И двајцата пиеја кафе без шеќер.

Се возеа со истиот трамвај накај работа. Тој секогаш влегуваше од задната врата и седнуваше позади. Таа секогаш влегуваше од предната врата и седнуваше напред. Додека се возеа, и двајцата читаа.

Таа се симнуваше две станици пред него.

Бидејќи на неа порано и завршуваше работното време, никогаш не се возеа со истиот трамвај назад.

…..

Таа влезе дома уморна од работниот ден и почна веднаш да се соблекува. На масата ја чекаше подготвен ручек а нејзиниот маж веќе беше ја испил втората чаша вино.

- Те чекам, ајде побрзај! Па да почнеме да јадеме. – и рече мажот нестрпливо.

- Веднаш, еве готова сум – му одговори во истиот секојдневен тон и побрза. Знаеше дека ако не побрза ќе избувне нова кавга .

Си наполни половина чаша од отвореното вино на масата и му се обрати.

- Не те прашувам прв пат но, зошто никогаш не облекуваш фармерки? И зошто немаш потреба да прочиташ ниедна книга од нашата библиотека? И зошто имам чувство дека со сила ми правиш друштво кога треба да се оди на некоја драмска изведба? – го праша нагло, отсечно и со чуден тон додека јадеше бавно и насила од порцијата ориз со пилешко која ја беше подготвила претходната вечер.

-Смешни работи ме прашуваш после 10 години брак. И те молам не ме оптоварувај, за некоја минута ми почнува лига на шампиони. – и одговори речиси незаинтересирано и отвори лименка пиво.

……..

Тој влезе уморен после напорниот работен ден.

На масата го чекаше ручек подготвен од неговата нова девојка која за неполн месец се всели во неговиот апартман.

- Да ти ставам чаша вино? – девојката срамежливо го праша а во позадината имаше пуштено некое радио со музика која тој не можеше да ја поднесе.

- Зошто си пуштила ваква музика? Ова не личи на музика. И да, да те прашам. зошто никогаш не носиш фармерки? И зошто немаш потреба да прочиташ ниедна книга од мојата библиотека? И зошто имам чувство дека со сила ми правиш друштво кога треба да се оди на некоја драмска изведба?

Девојката се збуни. Поцрвене.

-Пааа, не сум имала друштво за драмски изведби пред да те запознаам. А фармерки? Мислам дека ќе ме направат дебела. А книги? Хм… не знам, читам секое лето на плажа, не знам..

-Бадијала се оптоварувам – си рече тој во себе и отвори лименка пиво. Ја смени радио станицата и запали цигара. Вклучи ТВ и почна да гледа лига на шампиони, онака.

……..

Живееја на истата страна од градот. Таа во несреќен брак, тој во погрешни врски.

И не направија никогаш никаква промена на ниедно ситно делче од нивното секојдневие .

А влегувањето од другата врата во трамвајот, можеби ќе ги направеше посреќни.[DOUBLEPOST=1415792303][/DOUBLEPOST]
 
Последно уредено:
VUK SAMOTNJAK U MENI

Ponekad još, sretnem sebe. Onog starog mene, veselog, nasmejanog, prepunog života, snova, nadanja. Samo u snovima, u rijetkim trenucima kada posustalo tijelo zataži malo sna. Rijetkog i skoro nikakvog. Ali ipak, ponekad se desi, pa, kažem, sretnem sebe starog. U prvi mah se ozarim, ali već sljedeći i svi ostali, donesu već tako prepoznatljivu stvarnost, stvarnost koja je označila moju budućnost, stvarnost koja se naziva - bol. Može li neko voljeti, iako je mrtav? Može. Svuda u meni tragovi tvojih stopala, razrušeni predjeli srca, škripave ograde duše, razvaljeni bedemi i razorani drumovi duše. Neko drugi bi samo prešao preko te životne epizode, zaboravivši uskoro i izgled i ime, i neke meni sasvim bitne i važne dane... Lutam kao vuk po nepreglednim predjelima ravnice. Svuda je snjeg i led. I - vječita zima. U hladnim, ledenim noćima, čini mi se da sva hladnoća koja reže kosti, dopire direktno iz mog srca, koje ne prestaje da krvari... Da li mije žao što sam te voljeo? Ne znam. Možda i jeste. Moj svet se srušio jednog ljeta, kada je sve počinjalo da živi. Idem, samo si kratko rekla. U trenu su se srušile brane, tuga je ispunila sve šavove i sve pore života mog, i skamenjen ostah do dana današnjeg... Skrivam se od drugih, dočekujem zore usamljen, kao niko na svjetu. Znam da postoje i drugi usamljeni, drugi koji tuguju, ali tuga se njihova može objasniti, opisati, definisati, rastumačiti. Mnogi od njih su našli bilo kakve utjehe... A ja lutam, među stablima zaborava, često lutajući do ivice besmisla samo na pomen tvoga imena. Fijuče vetar i noćas među granama, čini mi se da i mene obilazi, jer je i moja duša hladna, hladnija od svega. U mislima si mi ti. Pokatkad zaluta neki trag, pokatkad u ledenoj noći odraz meteora napiše tvoje ime od osam slova, ponekad ipak mrvica temperature pogodi i mene. Taman dovoljno da skotrlja jednu suzu niz lice prerano ostarjelo, lice na kojem su umrli svi osmjesi, istog onog dana kada si otišla... Biće još ljubavi, znam, nažalost biće još tugovanja, još dugo će zaljubljeni u crvenim cvjetovima s proljeća nalaziti tragove mog ranjenog srca... Znam da ni na kraju pameti moja sjenka ne šeta mislima tvojim, ali ne mogu prestati da te volim. Ljubavlju prošlom, ostavljenom, u ritama i beznađu. Družim se sa vještačkim osmjesima, bljedim kopijama ljubavi, ali kažem ti... Ponekad uspijem da usnim, i čini mi se da čitava vječnost u sekundi prođe, sve one nježne reči, osmeh tvoj, zmaj u sumrak, šaputanje mora i tvoj glas na jastuku...Oni dani, kada sam još bio čovek. Progoni me smrt, postavlja čeljusti svuda po ledom okovanoj ravnici, priziva me imenom tvojim. Jurim, ne gledam, srljam u vještački smiraj, ali avaj... Ne uspjeva mi ni to, osuđen sam da drugujem sa mjesečinom, sa pustopoljinama, ponekad u noći ispuštajući nečujne krike koji lede krv u žilama onih koji su još živi. A u stvari sam samo sjenka, avetinjska figura u sumraku nestajanja, nada, snova...Kad zatvorim ova olovna vrata života, moliću se Gospodu da izbriše svako sjećanje na tebe. Jedino tako, možda nekad, ne znam kako, ali možda uspijem da sakupim hiljade komadića svoje razbijene duše. I sve mi je sada postalo svejedno. I dani nemaju imena, naziva, broja. Dok žeđ utoljujem na rijekama suza, hranim se sjećanjima i živim jureći eho po pustim poljima, svake noći, komadić mene umire, ledenim suzama jedino ispraćan. Drugujem sa mjesečinom, ljut i na nju, jer znam da nas još ona spaja. Sakrijem se ponekad i od nje, ne bi li nas spojila, preveliku bol nanevši... Umrle su riječi u meni, nježnosti, radosti i toplina. Nikada više u naručju tvom, nikada više s osmehom tvojim, sitnim iznenađenjima i radostima... A svijet ovaj i dalje teče, i snjeg zaborava polagano zavejava dvije mrvice na horizontu. Tebe. I ono što je nekada bilo ja.[DOUBLEPOST=1415867118][/DOUBLEPOST]
 
[DOUBLEPOST=1416240939][/DOUBLEPOST][DOUBLEPOST=1416251582][/DOUBLEPOST]Previse je nemira u mojim venama, previse ljubavi koja je rusi sve pred sobom... Zatvaram oci... osetim te... trazim te... a znam, i ti mene trazis... cujem zvuk tvojih misli koji odzvanja kroz noc... cujem tvoj glas... ali... nema nas. Razdvojilo nas vreme... ljudi... vekovi... ali... jedino nas ljubav moze spojiti... i zato... dodji... prelomi u sebi... dozvoli meni... da te volim... da me volis... da ti grejem dlanove... da mi pratis tragove... da docekamo zoru na paperjastom oblaku... ispunjenim ljubavlju koja preti vekovima...
 
Последно уредено:

Kajgana Shop

Back
На врв Bottom