II
Osim Srpske muške gimnazije, o kojoj je bilo govora u prvom pismu, imamo mi ovdje još Višu djevojačku školu, Žensku učiteljsku i četiri osnovne škole. Sve se one nalaze u privatnim zdanjima i, po mišljenju stručnih ljudi, ne odgovaraju potpuno istaknutom zadatku. Čak se pogovara da će se Ženska učiteljska škola, kao suvišna i nepotrebna, ukinuti.
Šta još imamo, pitaćete.
Imamo Mitropoliju bez mitropolita; imamo knjižarnicu bez knjižara; imamo opštinski pečat bez opštine; imamo crkvu, ali smo bez crkve.
Šta još imamo, pitaćete.
Imamo pivaru - bez piva. Ova se kobna pivara, ili kako se jednom izrazi jedan, bez sumnje vrlo duhovit čovjek, puvara, gradi punih trinaest godina, i ako bude gotova još za godinu dana, iznenadiće i pošljednjeg amalina na skopljanskim ulicama - tako su to čvrsta posla ovamo kod nas, u carstvujuščem gradu Skoplju. Ona se podiže ortačkim novcem. Među ortacima ima jedan član koji je uložio najviše novca, i po svemu izgleda da se na njegov račun proteže ovo građenje u nedogled.
Šta imamo još, pitaćete, radoznala braćo.
Imamo svog gazdu Mladena.
Svi naši učitelji i popovi iz Stare Srbije i blažene zemlje Maćedonije, kojoj se ni post ni vjera ne zna, poznaju gazdu Mladena. Ali, čudnovato, koga god učitelja ili popa upitaš što o istom gazdi Mladenu, svaki će ti, odmahnuvši rukom, prezrivo odgovoriti:
- A, gazda Mladen! Kač para eder gazda Mladen (koliko para vrijedi taj gazda Mladen)!?
Koliko se već sad zna, gazda Mladen je već poodavno prošao kroz Kačanik iz negdašnjeg carstvujuščeg grada Prizrena i jedne vedre noći, kad je mjesec stajao povisoko iznad natmurenog Ljubotena, tiho i lagano ušao je on u opet nekadašnji carstvujušči grad Skoplje, tu se nastanio i otvorio kavanicu, koju je, u patriotskom zanosu, krstio Hotel Prizren. Svi naši učitelji i popovi, koji su danas postali mnogo zaboravni prema gazdi Mladenu, nalazili su u ovoj kavanici u one prve strašne dane, kad se srpsko ime nije smjelo ni spomenuti na obalama Vardara, čovjeka koji ih je bratski primao i zaklanjao od nevidovne bijede.
Gazda Mladen je starinski Srbin, čovjek u čijim žilama teče možda istančala krv boraca Čestitog Kneza ili ljutih oklopnika što u odsudnom trenutku minuše za Goleš planinu. Ko bi to znao? Visok je to, podebeo i pun bato, lijepa, čista i otvorena lica, krupnih crnih očiju i kratkih, prosijedih brkova, i da je malo-malo okretniji i sputniji, čisto bi se moglo posumnjati da je to pošljednji izdanak kakve vlastelinske porodice. Tako je to ličit i glavit čovjek! Nema sumnje, da je u malenoj Crnoj Gori bio bi vojvoda i "šjedio bi u šenat", a da ga je prvi put ogrijalo bosansko sunce, divovski bi on zagazio u "narodnu" borbu, tako je to vatra čovjek od vjere i svetog pravoslavlja! Ovdje je, siromah, osuđen da se vječito bori sa ogromnom veresijom, daleko čuvenom skopljanskom prašinom, i sa jezičavim učiteljima i crnim popovima, koji će ga, jadnika, prije vremena u grob otjerati.
Dok se spomene njegovo ime u njegovoj rođenoj kavani, sve to kao bijesno grakne u jedan glas:
- A, gazda Mladen! Kač para eder gazda Mladen!?
Tako se, eto, poštuje i uvažava na obalama Vardara čovjek koji ima jedno veliko istorijsko srce, koji ljuto cvili, proklinjući i dan i noć, u svom prizrenskom žargonu, Čarnojevića i Šakabentu što mu opustiše njegovu lijepu i tužnu otadžbinu
- More, lažev tija istorije i učevnjaci što pišev da je otišaja cvet od narod iz Staru Srbiju. Cvet od golem ljubav za zemlju si ostaja je, a ološ otišaja, men' me pitaj! Vide li, muško more, kako žalno pada cvet od nekoj drvo, pa pod toj isto drvo ostaje, tu mre i trune. Neje li istina što vi vikam? - obraća se gostima, i uvijek mu tad glas nekako bolno zadrhti i krupne oči zavodne.
- More, istina je, gazda Mladene! Ostavi to već jednom - brane se gosti.
- A istina je, čini mi se, i to gazda Mladene, - dočekuje ga Damnjan Prljinac, koji mu svojom izvještačenom pakošću iz dana u dan grize kosti i jede dušu. - A istina je i to da sam ja, ima već po sata poručio kavu, pa nit kave ni od kave glasa!...
- A da toj ološ - nastavlja još življe gazda Mladen. - A da toj ološ i tija crne kamilavke ne odvedoše narod, ćasmo da bidnemo silna vera i otud i ovud Kačanik, a onako Gospod da providi sas nas i naše pleme . ..
Sa sviju strana, iz svih ćoškova i iza sviju stolova najedanput, iznenada, osuše se kao đoja grdnja i oštri povici na gazdu Mladena, i ukrsti se vatrena i silna paljba nebiranih riječi i uzvika:
- Ćuti, ne sramoti se pred Evropom, Gospod te sočetf, jaratisf i sozdf.
- Za tebe li je da kontrolišeš istoriju i da pobijaš već jednom utvrđena i provjerena istorijska fakta?!
- Ti zar da iza tog svog prljavog kelneraja ugoniš u laž i vrijeđaš jednog Stojana Novakovića, jednog Ljubu Kovačevića i Ljubu Jovanovića, jednog... jednog Ilariona Ruvarca i mnoge druge naučenjake srpskog naroda?! Postidi se, bolan, tog srpskog imena što ga nosiš!
- Bezobrazluk jedan!
- More, nije bezobrazluk, nego je to stidno i žalosno.
- Štaviše, braćo! - prodera se jedan grlat učitelj iz Kumanovske kaze. - Štaviše, braćo, ja sam tvrda uvjerenja da je mišljenje gazda Mladena o vom istorijskom događaju vrlo opasno po našu opštu stvar u ovim krajevima.
Gazda Mladen se na ove riječi malo zbuni i jedva promrmlja kroz zube:
- Reknaja li sam nešto lošo?
- Gazda Mladen! Kač para eder gazda Mladen?! - zaori se opet kao iz jednog grla kroz kavanu.
- Ništa lošo nesam reknaja - pravda se, sjeda za sto s gostima, te se često zaboravlja, pa traži pića kao gost, kao da nije u svojoj kavani.
Čudnovata je njegova kavana. U njoj možete naći, za čudo divno, u svako doba godine, pa gotovo i svakog dana, bar u malom, ujedinjeno srpstvo. Tu ti je brat Šumadinac, ponosit, vedar i veseo. Samo kad se približe izbori u užoj otadžbini, postaje zlovoljan i jadikuje što nije tamo da upotrebi svoje građansko pravo i da da glas za koga bilo - makar za crnog Ciganina. Tu ti je Starosrbijanac između Hercegovca i Bosanca, koji je vječito sumoran i zamišljen - jedini, valjada, ogranak našeg rastrganog plemena koji s dubokim bolom ostavlja rođenu grudu. Vidi se Bosanac i Hercegovac, tuže se nešto jedan drugom i pomalo ogovaraju zemlju, koja čak i u padežima tjera ekonomiju. Odmah prema njima sjedi mučljivi Maćedonac i neprestano nešto u sebi računa i esapi, a do njeg se pustio uglađeni brat Vojvođanin i, gotovo, još uglađeniji Dalmatinac sa talijanskom prefinjenošću, te živo a jednodušno osuđćuju varvarstvo i istočnjačku ukočenost i neuljudnost, ali se ipak, onako nesvjesno, klanjaju čaršiji na obje strane, žive lijepo i ugodno, bez ikakvih trzavaca. - A da-nu, čoče, žanago, tu smo i mi: braća Crnogorci! Ovđen odžakovići i koljenovići, a u Crnu Goru žnamo što smo!
Cijelo ovo malo srpstvo jedino je i složno u bezočnim i mučnim napadima na gazdu Mladena, i to uvijek i na svakom mjestu.
Gazda Mladen, vidi se to, pati i trpi, i za svakog se brine kao za svoju rođenu krv. Čim ga vidite da trči po čaršiji, zabrinut i neveseo, pouzdano znajte da je neko od naših ljudi u apsu ili da se nekom našem čovjeku o glavi radi. Nezahvalno srpstvo ne vidi to, ali vidi bog i dobri ljudi.
To mu srpstvo iznosi što se ni u snu ne može usniti: tako, da po triput zapisuje veresiju, da strasno pogleda nekakve evropejske pjevačice, da se često svraća tim pjevačicama - tobož miluje mnogo pjesmu. Što se tiče triput veresije pisuvanje, to je prijesna i neslana laž! Ali je istina da pogleda pjevačice, to ne može niko poreći, pa ni sam gazda Mladen ne poriče to, ali treba znati razlog zašto ih on pogleda, a ne bacati se blatom na njegovu supružansku čistotu i vjernost.
Gazda Mladen je, kao što je to već jednom rečeno, starinski čovjek i Srbin, koji ne voli evropsku pjesmu, a još manje svirku. Jedino u čem uživa i čemu se svom snagom predaje, to je nekakvo duboko sanjalačko premišljanje o mutnoj sudbini rastrganog naroda našeg, koje ga uvijek dovodi do grozničnog raspoloženja, iz kog se trza sa drhtavim uzdahom:
- Eh, Čarnojević i Šakabenta, Gospod vi sudija!... Sas Talijane, sas Talijane! Sas Talijane treba da idemo ako iskamo od našu politiku što da bidne. Takoj meni mi moj pamet kazuva.
Talijani su njegov ideal. U iskrenom prijateljstvu s njima traži on riješenje balkanskog pitanja. Možda je i na krivom putu, ali je njegova ljubav prema tom narodu iskrena i silna.
Kod njega se ne može prenoćiti bez nufuza ili kakve druge putne isprave. Umudre li te sveci pa rekneš:
- Po-junaci i po-dobri prijatelji naši od Talijana ima li ga na ovaj svet!
- Ulegaj, muško! Ne ti treba ni nufuz, ni teskera, ni pasoš... Će ti bidne kod men' posigurno od Kuršumli-han.
Takav je naš gazda Mladen, naša opšta simpatija. Svi ga grdimo i svi ga opet iskreno volimo i poštujemo, jer je to rijetka biljka koju obasjava ovo ledeno i račundžijsko sunce.
Skoplje, prvih dana septembra
читајки историски книги) но, никогаш не ја сфаќам целта да пишувате на форуми за тоа колку сме македонци, бугари,срби,грци и што ти не...
