Оваа статија е од пред повеќе од 25 години. Како ништо да не се изменило оттогаш. Ме мрзи да преведувам, се надевам ќе го разберете извадокот од овде:
http://www.hdpl.hr/Docs/Kalogjera/K...ezicni varijeteti i nastava jezika 10 Kis.pdf
"Svaki dijalekt je mali jezicki sistem, sa svojim fonoloskim, morfoloskim i leksickim sistemom kao njegovim podsistemima. U prva dva nema mnogo slucajeva dubletnih varijeteta u jednom govoru, ali u leksickom oni su vrlo brojni. Cak su moguce i dosta ceste diferencijacije tipa staro : novo iIi retko : cesto u dijalektoloskom materijalu sa terena. Obicno koegzistiraju: a) dva iIi vise slovenskih naziva za jednu realiju, b) pozajmljenica i postojeci slovenski naziv, ili v) dve ili vise pozajmljenica ukoliko nema slovenskog naziva za tu realiju. Oni imaju iIi resen normativni status ili tek treba da se resi.
Nedovoljno resen normativni status nekih leksickih dilema i fakt da bogatstvo dijalektickog jezika jos nije u adekvatnoj meri predstavljeno u recniku makedonskog jezika doveli su do cestih zamerki prevodilaca lepe knjizevnosti da makedonski nema dovoljno bogat jezik. Lingvisti, posebno oni sto rade na prikupljanju dijalektnog materijala sa terena, mogu tvrditi suprotno; kada se sakupi leksicki korpus sa sireg geografskog prostora, dijalektolog ostane impresioniran bogatstvom i svezinom materijala. Svaki standardni jezik je potekao iz nekog dijalekta. Ako se nalazi u poziciji nadredjenog, to ne znaci da sad taj jezik moze odbacivati one sto je dijalektno u leksici. Pitamo se da li bi francuski jezik, koji nam se daje kao primer izuzetno bogatog jezika i koji se bazira na pariskom govoru, bio tako bogat da nije asimilirao u sebe bogatstvo i ostalih francuskih dijalekata. Poznato je da arealnu karakteristiku nalazimo u mnogim slucajevima koji su kodificirani kao standardni i prihvaceni od sire jezicke zajednice. U nastojanju da da neki doprinos standardnom jeziku i jezickoj politici, lingvista koji proucava dijalektnu leksiku teskog srca moze da se opredeli za jednu ili dve varijantne realizacije, koje bi imale funkciju standardnog naziva, i zbog koje su ostale morale otpasti. Za cvet bulku (divIji mak) u makedonskim govorima je dosada registrovano vise od trideset naziva, a u recniku makedonskog jezika se spominju samo sedam. Dijalektolog bi predlozio jos barem osam naziva, nesto zbog nacina derivacije, nesto zbog areala u kome se javlja, jer bi se, i pored toga sto mu je poznato na kojim govorima se bazira standardni makedonski jezik, trudio da sa leksickog aspekta budu obuhvaceni svi dijalektni regioni, nesto zbog frekvencije pojavljivanja; moze se pretpostaviti da bi tako postupio i zbog njegove lepote naziva i asocijacija koje on izaziva u svesti coveka, a vrlo cesto i zbog izrazito subjektivnog odnosa prema svakome od njih.
Takav
subjektivni odnos nije redak ni u jeziku nastave, ako nastavnik, odnosno ucitelj potice iz podrucja sa diferencijalnom leksikom. Prelazak na cisti standardni jezik za njega znaci udaljavanje od svoga maticnog jezgra, izdvajanje iz svoje najblize sredine sa kojom komunicira. Inace treba potcrtati da je izuzetno tesko ispitivati upotrebu dijalektizama u nastavi maternjeg jezika. Ukoliko bi to radio sam nastavnik, to bi znacilo eksperimentirati nad sobom, biti zamorce u interesu nauke; postoji opasnost od reda subjektivnih zakljucaka bez nekog posebnog naucnog doprinosa.
Imajuci u vidu da se upotreba dijalektizama u nastavi i obicnom govoru grada izvan porodice smatra greskom i neznanjem knjizevnog jezika i nedostatkom jezicke kulture, njihovo obelodanjenje u jeziku nastavnika bi moglo dovesti do degradacije njega kao prosvetnog radnika koji treba uciti decu pravilnom jeziku. Jezik je ziv i dinamican socijalni fenomen, koji se i pokraj svoje autonomnosti ne sme posmatrati izolirano, izvan zbivanja u sredini i drustvu, iz koga je, prema ucenju marksisticke nauke, potekao i u kome se i dalje razvija i neprimecno menja, pretapa iz jedne faze u drugu, iz jednog lika u drugi. S tim u vezi je i varijantnost standardnog jezika kao rezultat teritorijalnog raslojavanja jezika, ko se ne moze smatrati negativnom u slozenoj visenacionalnoj sredini, ukoliko se i suvise i nepravilno ne povezuje sa nacionalnom ideologijom i politikom jedne zaJednice. Da bi se u jednom jeziku razvili varijeteti, ocigledno je da je potrebno nesto vise od teritorijalnog raslojavanja; ne slucajno jezicka varijantnost se razgleda u okviru sociolingvistike.
U makedonskom jeziku se nisu i nece se ni razviti varijante standarda, jer za to nema uslova. Moguca je samo infiltracija dijalektizama, i to sa merom koja takodje ne moze biti stetna ako se ogranici na leksicke fenomene, a ne i na slucajeve koji zadiru u sistem jezika. Ona spontana selektivnost koja je tokom duzeg vremenskog perioda nastajala u jeziku i u njegovim dijalektima i koja jos uvek traje, a pod kojom se podrazumeva i posudjivanje iz jednog kontaktnog jezika u drugi, treba i sada, uz pomos jezicke politike, doci do izraza, jer u jeziku inovacije se stalno dogadjaju.