2.1.1. Čovjek kao posjednik duhovne naravi
Pod pojmom duhovne naravi mislimo na nematerijalnu narav, bilo da je ona potpuno nematerijalna tj. da je čak i ekstrinsično neovisna o materiji ili nepotpuno materijalna tj. s određenom ekstrinsičnom ovisnošću o materiji. U prvom slučaju govorimo o čistom duhu, a u drugom o duhu u materiji.
Duh postoji sam u sebi, zbog sebe i po sebi. Po svojoj naravi on je predodređen da živi vječno jer ga se može uništiti samo anihilacijom.[vii] On je otvoren cjelokupnoj stvarnosti, prema beskonačnom, posjeduje bezgranični horizont, što se očituje u njegovoj sposobnosti za spoznaju i slobodnu volju. Čovjekova spoznaja otvorena je za spoznavanje cjelokupne stvarnosti. Ta njegova usmjerenost prema cjelokupnosti očituje se u tome da čim spozna neko ograničeno biće okreće se prema beskonačnom koje ga jedino u potpunosti može zadovoljiti. Na sličan način i njegova volja teži prema beskonačnom jer joj niti jedno ograničeno dobro ne može ponuditi zadovoljenje. Obje ove čovjekove sposobnosti osjećaju snažno privlačenje ograničenih bića ali ih njihova priroda vuče prema Bogu. Ta čovjekova sposobnost da sam sebe transcendira u istovremenom dohvaćanju konačnog i pružanju prema neograničenom, u ljubavi prema beskonačnom koja se krije u svakoj ljubavi prema konačnom; najposebnija je karakteristika njegova duha. Zbog nje ga još možemo definirati i kao: utjelovljenu ljubav prema beskonačnosti.[viii]
Pod ovim vidom čovjek dijeli svoje mjesto s Duhom. Čovjek dakle promatra svijet pod vidom beskonačnosti. Tvrdnja da su stvari onakve kakve se očituju duhu može se na prvi pogled činiti nemogućom jer se tijekom spoznavanja u našu predodžbu o njima uljeva jedan subjektivni moment. Ova subjektivost vrijedi za svako čovjekovo znanje koje, da bi bilo stečeno, pretpostavlja djelovanje osjetila, ali ne i za čisto intelektualno znanje u sebi. Poricanje tvrdnje da čovjek promatra svijet pod vidikom apsolutnog zapravo je nemoguće jer svatko već samim izricanjem te tvrdnje upravo tu tvrdnju čini ne apslutno vrijedećom. Taj sud zapravo nije zahtjev za apsoltnošću već je jedan relativan zahtjev. Zbog svoje relativnosti takav iskaz zapravo ni ne može zanijekati apsolutnu usmjerenost ljudskog duha. Iz toga slijedi i da je ono što je istinito za duh istinito i u sebi.
Duh je po svojoj bit samosvjestan, a svjesnost čini jezgru bića. Svako je biće samosvijesno u skladu s vlastitim položajem na ljestvici bitka. U skladu s tim Božja je samosvijest apsolutna, a čovjekova ništa drugo nego unija materije i forme. Kažemo da je samosvijest ozbiljenje tog jedinstva. Zbog toga: ona je sastavljena, kao i njezini objekti, ona je sastavljeno biće koje svoju sastavljenost spoznaje na sastavljeni način. Ljudska svijest tako sadrži dva međusobno sučeljena pojma: ja-subjekt i ja-objekt. Ja-subjekt je forma kao takva i stoji nasuprot ja-objektu koji je materijalni element, i tako čine jedno biće.
Duh je po svojoj biti aktivni samoidentitet. U čovjeku ovaj izričaj poprima formu aktivnog samopotvrđivanja u smislu: ja sam Ja.[ix] Na ovoj se temeljnoj sigurnosti temelji svaka sigurnost. Ovaj Ja o kojem upravo govorimo zapravo je čisti Ja do kojeg smo pokušali doći fenomenološkim postupkom, a koji se može izjednačiti s dušom. To se ja ne može poistovjetiti s osobom već pretpostavlja ono što me čini osobom, i što je izvor moje spoznaje i volje. Ja na kojeg Ja mislim jest moj materijalni, socijalni i osobni ego, moje tijelo i moja duša, cjelokupnost mojih kvazi objekata. Ja koji misli je moj moj čisti Ja, čisti ego, subjekt kao takav. Čisti Ja nije potpun ukoliko je sam za sebe jer je id quo,a ne id quod, on predstavlja ono kroz što ja jesam tijelo, ljudsko biće, osoba. Točnije, Ja nisam niti tijelo niti ljudsko biće niti osoba, već Ja kroz tijelo, kao ljudsko biće, postojim u svijetu uz druge Ja.
2.2. Moderna filozofija o čovjeku kao osobi
2.2.1. Čovjek u svijetu
Nitko nikada nije njekao činjenicu da čovjek živi u svijetu- ona je sama po sebi jasna. No, takav opći konenzus ne postoji po pitanju da li je čovjek samo tako u svijetu ili je on čovjek-u-svijetu. S jedne strane imamo filozofe koji su slijedeći Platona i oblikujući zapadnu misao, utječući tako i na kršćansku, tijelo doživljavali kao suprotstavljeno duhu, kao nešto što duh sprečava da odmah dođe u dodir s bogom. S druge se pak strane, posebice u novije vrijeme, javlja otpor stavu po kojem se čovjek jednostavno nalazi u svijetu. Ti mislioci smatraju da je čovjek-u svijetu i da se bez njega ne može ostvariti. Svijet za njih nije samo cjelokupnost onog što se može dohvatiti osjetilima već ga kao i Husserl smatraju horizontom svih horizonta.
Čovjeku je vrlo dobro poznat pojam prostornog horizonta jer mi nikada predmet ne promatramo istrgnut iz svijeta već se on uvijek negdje nalazi, okružen je nečim, nalazi se npr. u Hrvatskoj...itd. Uz to poznat nam je i vremenski horizont, usmjeren na budućnost ili prošlost, dok npr. sjedimo u učionici očekujemo: zvuk zvona, povratak kući, izlazak na večer...itd. Uz ova dva postoje još i mnogi drugi horizonti: tehnički, kultuni, socijalni... koji nas okružuju. Onaj koji ih sve objedinjuje nazivamo svijet. Svijet je ono u čemu nam je dana sveukupnost našeg iskustva. Kad kažemo da je čovjek u svijetu ne mislimo samo na to da je materijalno biće koje živi na planetu Zemlji već mislimo i na to da on ne može niti postojati niti se ostvariti izvan složene mreže odnosa koju nazivamo svijet.
2.2.2. Čovjek kao utjelovljeno biće
Kada tijelo promatramo zdravim razumom i pokušavamo ga razumski objasniti a ne jednostavno ga iskusiti, upadnemo u mrežu kartezijanskog dualizma. Na taj način uvijek ćemo doći do zaključka da čovjek posjeduje tijelo. Gabriel Marcel pak smatra da je pogrešno reči da čovjek posjeduje tijelo jer sve što posjeduje posjeduje upravo zbog tijela. Tijelo je uvjet svakog posjedovanja pa zato ne možemo reći da ga posjedujemo. Pogrešno je reći i: ja sam moje tijelo, ukoliko na taj način ne želimo reducirati čovjeka samo na tijelo. Ono nije ni oruđe duše jer između njih postoji jedna posebna vrsta zajedništva. Duša tako neprekidno oživljuje tijelo održavajući ga tako u egzistenciji, a tijelo omogućava duši da preko njega bude prisutna u ovom svijetu. Ja u mom tijelu ne postoji na jednak način kao što ja postojim u ovoj učionici, ono je u neprekidnoj interakciji s tijelom, neprekidno oživljuje svaki njegov dijelić. Kako bi što bolje razumjeli ovu dinamiku možemo se poslužiti primjerom žarulje koja isijava svijetlo. Takva svijetleća žarulja ne može postojati bez svijetla, a niti svijetlost može postojati bez žarulje. Naravno pod ovim ne mislimo da je tijelo nekakav epifenomen, jer ono je mnogo više od toga. Doduše, možemo ga doživljavati kao nešto što se može izmjeriti, izvagati, secirati tj. kao objekt, kao tijelo, ali isto ga tako možemo doživljavati kao Tijelo, moje tijelo, koje živim, iskusujem. To tijelo koje živim, iskusujem, objašnjava moju ˝činjeničnost˝[x] i ograničenost perspektivom[xi]. Čovjekova ˝činjeničnost˝očituje se u tome da se on, zbog svog tijela, uvijek nalazi u određenoj situaciji: određenog je spola, pripada određenom narodu, nalazi se na određenom mjestu u određeno vrijeme itd. Zbog tijela čovjek je i na određeni način ograničen perspektivom tj. ne može istovremeno biti okrenut na sjver i na jug, ne može istovremeno stajati na obje strane rijeke itd. Upravo ta brojna ograničenja čine moju činjeničnost i nameću mi određenu perspektivu postavljajući pri tome granice unutar kojih se moja sloboda može kretati. Na ta ograničenja mi ne možemo utjecati u smislu njihova mijenjanja, ali o nama ovisi kako ćemo se s njima nositi. Mi smo u tom smislu tvorci planova, vlastiti projekti.
U čovjeku tako postoji dijalektička napetost između njegove sadašnje situacije i projekta, plana kojim ju već nadilazi, kojim nadilazi svoju ˝činjeničnost¨ i na taj način čovjek postaje kombinacijom vlastite ˝činjeničnosti˝ i transcendencije. Transcendencijom on kroz svoje znanje i rad daje značenje stvarnosti.
Tijelo nije nešto jednostavno potpuno drugačije od duše već je ono vanjska manifestacija duše. Kroz svoje tijelo čovjek je otvoren svijetu, no u toj otvorenosti kriju se mnoge opasnosti. Naše će nas tijelo prije ii poslje izdati- toga moramo biti svijesni jer smo već i sa samom svješću o vlastitoj ograničenossti nadišli sve granice.
Kroz naše smo tijelo otvoreni i prema drugim ljudima. Čovjek u istinu jest tijelo, ali je i puno više od njega, i upravo kroz njega on može postići vlastito samootsvarenje.
