Interesno viduvanje za nastanot.
Mozebi nekoj ke pronajde i nekoi slichnosti so momentnata situacija vo Makedonija, vo koja za srekja nema ubistva :
Don Stipe Mesić
Datum: 26.10.2008 20:36
Autor: Dragan Jerinić
"Došlo je vrijeme da se stane na kraj mafiji. Ona je pokrenula rat, ali država ga mora završiti." Ovakva ocjena cijenjenog hrvatskog političkog analitičara Tomislava Klauškog, koju je dao nakon likvidacije Ive Pukanića, bila bi u suštini i tačna, ali pod pretpostavkom da je Hrvatska pravna država "de fakto i de jure". I na papiru i u stvarnom životu.
Nažalost, zadnjih mjeseci događaji pokazuju da nije. Jer Hrvatska nema mafiju u onom smislu kao što je, na primjer, ima Italija ili neka druga država u Evropi, gdje se u suštini zna ko je sa koje strane zakona.
Tu nema mnogo dilema. Međutim, hrvatski organizovani kriminal u svojoj samoj suštini je sastavni dio državno-pravnog tkiva. I kao takav on se ne može jednostavno sasjeći "Sabljom" kao što je bio slučaj u Srbiji.
Indirektno, to je potvrdio i Stipe Mesić, koji je nakon brutalnog ubistva njegovog ličnog prijatelja Ive Pukanića, rekao: "Ili mi ili oni." Takvim stavom Stipe Mesić jasno je najavio nastavak obračuna između zaraćenih struktura unutar hrvatske države. Jer, Ivo Pukanić nije bio "samo novinar" već sastavni dio sistema. Radio je za njega predano i temeljito.
Svakodnevno je izvršavao svoj zadataka sve do smrti. Tačnije, Pukanić je bio pres-oficir s mjestom stalnog zaposlenja na Pantovčaku, nakon što se u njega uselio Mesić, a "Nacional" mu je bio, vojnički rečeno, IKM ( istureno komandno mjesto).
Da bi se u tačno razumjela trenutna situacija u Hrvatskoj, neophodno je vratiti se nekoliko godina unazad na događaj koji je najbitnije uticao na društveno-politička zbivanja u hrvatskom društvu, a to je otmica sina generala Vladimira Zagorca.
Slijed događaja je pokazao da novac nije bio motiv te otmice već pokušaj preuzimanja potpune vlasti u Hrvatskoj iza koje je stajao predsjednik Hrvatske. Naime, Stipe Mesić, ubijedio je sam sebe da može postati politički lider, ne samo Hrvatske već prostora koji briselski činovnici vole zvati jugoistok Evrope.
Da bi to i postao, morao je potpuno kontrolisati sve tokove u Hrvatskoj, što one vidljive, zvanične i političke, ali i one nevidljive, podzemne i stvarne vlasti.
Tako je Mesić politički dijelio lekcije svima u regionu, a Srbi su mu bili i ostali najomiljenija tema. Pogotovo Republika Srpska. Ruku na srce, i Briselu i Vašingtonu se svidio takav njegov politički angažman, što ga je dodatno ohrabrilo.
Međutim, kada je Mesić krenuo da preuzme kontrolu u Hrvatskoj, došlo je do problema, jer su mu hrvatski generali, na čelu sa Zagorcem, odbili poslušnost.
Oslanjajući se na svoje dvije glavne poluge, Hrvoja Petrača i Ivu Pukanića, Mesić je otvorio Pandorinu kutiju iz koje su polako počeli da izlaze tajni ratni računi za oružje koje nikad nije stiglo u Hrvatsku, krvavi Zagorčevi dijamanti, otmice i ubistva. Petrač i Pukanić imali su svoja zaduženja.
Upravo tu Mesićevu ambiciju danas plaćaju građani Zagreba živeći u strahu i pitajući se ko je sljedeći. Mesić je želio da ga svijet vidi kao lidera jugoistoka Evrope, a da ga Hrvati doživljavaju kao stvarnog i jedinog vladara. Don Stipe Mesić.
Zbog toga jedino realno pitanje koje se može postaviti je šta može uraditi Ivo Sanader u ovakvoj situaciji. Ima li pragmatični Sanader mehanizme i ljudstvo dovoljno jako da Pantovčak stavi gdje mu je odavno i bilo mjesto.
U protokol. Sve dok to ne uradi Zagrebom će odjekivati bombe i to razornije od onih Martićevih koje su padale početkom devedesetih prošlog vijeka.
I još nešto. Da li je sada bar malo jasnije zašto je don Stipe Mesić, nakon ubistva Ivane Hodak u Zagrebu, odmah počeo da trga stranice Dejtonskog sporazuma pričajući o Republici Srpskoj kao "buretu baruta za region".
Jer, pokušava od Brisela i Vašingtona da sakrije svoju ulogu na krvavim zagrebačkim ulicama. Ali, u tome mu više ne može niko pomoći, pa ni njegov najbolji politički prijatelj Haris Silajdžić."