I pored toga što je socijalistička Jugoslavija bila zemlja jedne partije, cenzure i autocenzure, bilo je ljudi koji su bili slobodni duhovi. Unutar tog sistema ipak se ulagalo u kulturu, pa makar i ona bila komunistički ''kanonizirana'' u pravilima i ljubljenju države u guzicu. Uvijek su se nalazili ljudi koji su svojim entuzijazmom i sa malo sredstava radili remek-djela, sjetite se Crnog talasa i npr. Žike Pavlovića.
Ono što nam se sad dešava i što je gore od novčanog siromaštva je kulturni genicid koji traje par decenija. Ta pustinja u ljudskim dušama je smrtonosnija od gole sirotinjske guzice. Kad gledam ovo bude mi krivo i prekinem brzo. Ne želim se sjećati, a znam da je bilo bolje, i pored svega bilo je bolje. Mlađe generacije o tome nemaju pojma. Ljudi su bili otvoreniji, sve je bilo opuštenije.
To se osjećalo i u dubokoj provinciji SR Hrvatske gdje sam ja živio i odrastao.
Danas ljudi ne znaju za bolje i gube vrijeme uz Turske i Indijske gluposti s TV-a, slušaju nusproizvode kulturnog sakaćenja zvanog turbo-folk.
Zgadi ti se narod što je toliko glup i pasivan kada je makar tvoje lično duhovno uzdizanje u pitanju. Ovdje u ovoj žabokrečini žive podanici, a nije dovoljno što je država dotukla sve pametne, to rade i ostali koji slobodne duhove, pa nek su i malo uvrnuti, nazivaju frikovima, odbacuju ih.
Političarima populistima ne pada na pamet da apeliraju na ostatke inteligencije. Njihova izgrađena baza je bezoblična masa, svjetina. Oni su neprijatelji inteligentnih ljudi i inteligentni ljudi moraju biti njihovi neprijatelji, jer vlast za inteligenciju i kritičko razmišljanje ne mari. Nekada je postojala umjetnost i bila je polemična, nekada su postojale Sonje Savić i bile su prst u oko glupacima.
Danas sve što je ostalo su sjećanja na You Tube-u.